O mračnom plesu američkih izbora

Rascjepkanost zapadnog uma manifestira se gotovo na dnevnoj bazi. Duhovno ispražnjeni i vrijednosno dezorijentirani kakvi jesmo, što smo postali sustavnim radom na demoliranju bilo kakve natruhe odgovora na temeljna pitanja naše egzistencije - odakle dolazimo/tko nam je tvorac i gdje bismo trebali ići/u koje univerzalne vrijednosti vjerujemo, u stanju smo u kratkom periodu svim svojim bićem vjerovati u dvije potpuno suprotstavljene i međusobno isključujuće teze. Ovih dana tako možemo promatrati kako američka progresivna ljevica paničari nakon tragikomičnog nastupa u predsjedničkoj debati njihovog kandidata, koji je u svojim poznim godinama na svoj uobičajeni habitus pun laži i manipulacija nakalemio i psihofizičku raspadnutost. Čini se kako su se u toj svojoj panici vratili na tvorničke postavke, u kojima demonizacijom svog protukandidata i strahom teže pridobiti glasove građana. Kao da smo se vremeplovom vratili u 2016., mainstream mediji puni su upozorenja o Trumpovoj navodnoj budućoj diktaturi, o njegovoj mržnji, o njegovoj isključivosti, o neizbježnom nasilju koje će njegov izbor uzrokovati i sl. 

Onima naivnijima među nama te su bajke mogle zvučati donekle smisleno davne 2016., no svijet se od tada možda i nepovratno promijenio - i to ne zbog Trumpa, već upravo zbog njegovih pseudomoralizirajućih suparnika. Od kada su pod krajnje sumnjivim okolnostima 2020. godine preuzeli vlast - pod sumnjivim okolnostima mislimo, među ostalim, i na njihov dokazani utjecaj na tadašnje rezultate preko skandaloznog udruženog poduhvata s nečasnim tehno-korporacijama (link u komentaru) - svijet se susreo (I) s globalnim urušavanjem demokratskog sustava na krilima pandemijskih laži, (II) s nastavkom širenja raznih progresivnih idejnih virusa, kao što je sve prevalentnija legalizirana kastracija djece deminutivno zvana "terapijom promjene spola", (III) s katalizacijom nekolicine ogromnih ratnih sukoba, s milijunima žrtava, koji i dalje mogu skliznuti prema formalnom trećem svjetskom ratu i (IV) s nastavkom i produbljenjem migrantske krize, kako u SAD-u tako i u Europi.

Nakon svega toga, većinu čega je progresivna neman sama proizvela ili barem u tome planski pomogla (što je kontinuirano prokazivano u našim tekstovima), isti ti progresivci sada zazivaju nastavak svoje vlasti, jer je, eto, suprotna strana naprosto preopasna. Od njih bi, međutim, bilo naivno očekivati išta drugo - oni su s traganjem istine i s poštenjem odavno raskrstili, svjesno ih žrtvujući na oltaru hvatanja sve veće moći za sebe i svoju ideologiju. Ono što je pak tragično, a što ukazuje na ranije spomenutu rascjepkanost zapadnog uma, jest da mnogi "obični ljudi" ponovno nasjedaju na njihovo sijanje straha. Ljudi koji su sami bili ucjenjivani, vrijeđani, dehumanizirani, kojima su temeljna prava bila oduzimana ili uvjetovana poslušnošću amoralnim farmakološkim korporacijama, čiji su demokratski glasovi bili ukradeni ili izmanipulirani, čijoj su djeci oduzete godine djetinjstva, čiji su bližnji završavali svoje živote u nasilju zbog ritualnog služenja manijakalnom i profitabilnom ratnom stroju - i oni sada pod strahom od "Trumpove diktature" razmišljaju o davanju glasa dokazanoj diktatorskoj zvijeri. 

Ljudi koji su, drugim riječima, upravo preživjeli godine diktature, sada u strahu od diktature daju glas za diktaturu. Trebali bismo ih upitati čega se točno bojite - što još imate za izgubiti, a da već niste izgubili ili barem bili pod prijetnjom gubitka kroz posljednje godine? Ili jeste li uistinu toliko sebični da zbog toga što ste imali lude sreće, pa nijednu od navedenih posljedica niste osjetili na svojoj koži, sada pristajete na nastavak patnje svojih bližnjih; na novu rundu njihovog isplaniranog osiromašenja i na novu rundu žrtvovanja njihove djece u ime pseudobožanstava inkluzivnosti i tolerancije? Ono malo što nam je preostalo nakon što su progresivci i globalisti otplesali svoj tiranski ples bit će oduzeto ako s njima zaplešemo još jednom. 

U strahu od diktature zapast ćemo u diktaturu, kao što u strahu od bivanja "netolerantnim" pristajemo na netoleranciju najgoreg tipa - onog koji nije toliko blesav da se s Dobrom i Istinom sukobljava u direktnoj borbi, već ih napada tako da se u njih maskira, dokidajući im time samu njihovu srž i mogućnost postojanja. Vrag je svoju moć u suvremenom društvu masovno povećao lukavom taktikom uvjeravanja u to da on ne postoji. U svijetu koji je nadišao zastarjele objektivne moralne norme moral će, mnogima postaje sve jasnije, definirati oni koji morala najmanje imaju. U svijetu koji vraga ne poznaje vrag najlakše vlada. U tom ćemo svijetu u ime žrtava nastaviti prinositi žrtve na oltar svojih suvremenih kvazihumanističkih dogmatično-relativističkih luciferijanskih svjetovnih idola. Alternativna opcija jest da sljedeći ples s vragom, na koji smo svi i svojom krivnjom pozvani, kategorički odbijemo.