Pandemizacija prehlade

Ukoliko živite na području Zagreba izvjesno je da ste kroz posljednje tjedne vi ili neki od vaših poznanika bili zahvaćeni virusom prehlade. Do prije koju godinu u tome ne bismo vidjeli ništa neobično - znalo se da s jesenskim danima dolazi i više viroza. No s obzirom na traumatično iskustvo s virusima koje smo u međuvremenu stekli, ponajprije s načinom na koji smo se s njima kao kolektiv nosili, danas se pitamo sprečava li nas išta da trenutno rastući broj oboljelih od prehlade ponovno pandemiziramo, na način ekvivalentan onome iz perioda 2020.-2023. 

Hipotetska pandemija danas

Naime, kada bismo pratili broj novoprehlađenih na dnevnoj bazi, on bi zasigurno bio značajan. Kada bismo te brojke potom stavljali na naslovnice svakog medijskog portala, omogućujući u stvarnom vremenu uvid u broj novozaraženih, neizbježno bismo primijetili i proporcionalan porast osjećaja straha među populacijom. "Hoće li ova bolest zahvatiti i mene? Steže li se obruč?" – pitanja su koja bi mnogi počeli postavljati. U takvim uvjetima, nakon nekoliko mjeseci konstantnog bombardiranja paničnim naslovnicama o „katastrofalnom širenju prehlade“ i najgorim mogućim simptomima, strah bi dosegao razinu na kojoj bismo bili spremni pristati na bilo što, samo da sve stane. Inzistirali bismo na tome da se zaraženi izoliraju, a ako bi se netko tome oglušio, zatražili bismo od države da intervenira i izolaciju nametne zakonski.

Krenula bi tako službena pandemija prehlade, u kojoj bi javnost svakodnevno pratila brojke zaraženih, simptome, broj umrlih od/s virusom, najpogođenija područja, načine zaštite, upute za odgovorno ponašanje, kao i identitet „neodgovornih“. Sve te informacije dolazile bi posredno, putem medija koji ih ne bi prenosili suho i faktički, već uz neizbježan dramatičan ton. Broj pedeset postao bi „čak pola stotine“, dok bi se djeca više ne bi nazivala djecom, već „bazenima virusa“. U tom bi cirkusu prosječan čovjek razrješenje čekao kao vodu u pustinji. Stoga, ako bi mu ga netko ponudio, pa makar to bile i farmaceutske korporacije koje se inače opravdano kritiziraju sa svih strana, čovjek bi ga bez razmišljanja prihvatio. Štoviše, možda bi i sam počeo zahtijevati da svi učine isto, jer „ništa nije preekstremno u zaustavljanju ove strahote“.

Pandemija 2020.

Carl Jung jednom je prilikom napisao da racionalan argument može biti prihvaćen samo toliko dugo dok emotivni naboj oko dane teme nije prešao određenu razinu. Ukoliko emocija prijeđe u emotivno vrenje, gubi se svaka daljnja mogućnost razumne diskusije. Društveni fenomen koji smo doživjeli u periodu 2020.-2023. eklatantan je primjer kolektivno podignutog emotivnog naboja, koji nije samo došao do vrenja već je nakon toga nastavio rasti, pretvorivši se iz problema kojemu valja pristupiti smireno, interdisciplinarno i razumno u masovnu psihozu o kojoj se raspravlja u ideološkim, gotovo parareligijskim okvirima. U tim je okvirima svaka vrsta neposluha prema vladajućima, koji su si sami pripisali ulogu vrhunaravnog apsolutno stručnog borca protiv virusa, bila sagledavana kao zločin, štoviše u nekim slučajevima i kao čin terorizma.

Parareligijske tribalističke naočale koje su nam tako prišivene na lice u svakome su pronalazile potencijalnu opasnost, potencijalnog zlog protivnika pandemijske pobjede; u suštini, jednu dehumaniziranu vreću bacila. Pod njihovim smo se utjecajem počeli međusobno nazivati ubojicama, štetočinama i glupanima, što je pak normaliziralo da za svoje jučerašnje susjede počnemo koristiti totalitarnu terminologiju kao što je ona da država kreće u „lov“ na njih. Istovremeno, naočale su bile slijepe na svaki drugi društveni problem, stoga se nismo mogli upitati koja je cijena stavljanja dječjeg obrazovanja, zdravstvenog sustava, ekonomije, demokracije, gospodarstva, trgovine, ljudskosti i morala na čekanje u ime jednog problema koji je trenutno ispred nas. Nitko se nije pitao koliko će nam iščekivana pobjeda nad virusom značiti ukoliko zbog nje bacimo stotine milijuna ljudi u apsolutno siromaštvo, te milijunima djece nepovratno oduzmemo mogućnost školovanja, osuđujući i njih na siromaštvo u budućnosti. Virus naprosto nije mogao čekati. Tako su barem naočale rekle.

***

Vrativši se sada iz bivše pandemije u ovu trenutnu hipotetsku pandemiju prehlade, nismo sigurni postoji li supstancijalna razlika između onoga što se događa danas i onoga što se događalo prije nekoliko godina. Smrtnost od virusa možda je bila veća tada nego sada, no to ne možemo kategorički ustvrditi, budući da su tadašnji domaći pandemijski akteri javno priznali da prilikom brojanja preminulih nisu razlikovali preminule od virusa i preminule s virusom. Koristeći se takvom matematikom, kada bi netko danas nesretno život napustio u prometnoj nesreći a da je pritom šmrcao, brojali bismo ga kao žrtvu prehlade. Istu formulu dakle možemo primijeniti u ovom trenutku, pretvarajući tako jednu običnu prehladu u pandemizirani kolač kojim se politika, mediji i korporacije mogu gostiti te sa svakim zalogajom povećavati svoju moć.

Odgovor na pitanje ima li razlike između tadašnjeg i sadašnjeg virusa ostavljamo nekom budućem vremenu, u kojem ćemo, umjesto internaliziranim novonormalnim propagandnim vokabularom, raspolagati konkretnim i točnim podacima, podacima očišćenim od ljudske manipulativne ruke. Već danas, međutim, možemo samima sebi odgovoriti kakvi su bili naši postupci između godina 2020. i 2023.; što smo napravili ispravno, a što pogrešno - što bismo promijenili da se sutra nađemo u sličnoj situaciji. Mukotrpan put do istine pomoći će nam da budemo dovoljno jaki da opisane ružne naočale više nikada ne stavljamo na svoje oči, odnosno da ubuduće odbijemo prijetiti svojim sugrađanima gubitkom posla, pritvorom, manjkom medicinske skrbi, oduzimanjem njihove djece i sl. te da ne šutimo kada drugi oko nas to čine. Neka nam ova ili neka sljedeća prehlada posluži kao poticaj na to.