Defensio elitismi

U doba u kojem se sve mora svesti na najniži zajednički nazivnik, u kojem se kompleksnost smatra ugnjetavanjem, a uzvišenost elitizmom u pogrdnom smislu, svjedočimo sistematskom ponižavanju kulture: svojevrsnoj dekulturizaciji. Riječima, umjetnosti, arhitekturi, obrazovanju – svemu što je nekada služilo uzdizanju duha – oduzima se njihova zahtjevnost pod izlikom da moraju biti "pristupačni". No pristupačnost u ovom kontekstu ne znači otvaranje vrata višim sferama uma, već spuštanje letvice do točke u kojoj se više ništa ne može nazvati ni lijepim ni vrijednim. 

Platonovske Forme, koje su vječno lebdjele iznad nas i pozivale nas da im stremimo, te tako i sami zaplivamo u vječnost, smijenjene su svjetovnim omasovljenim ljudskim formama, maskiranim u nominalnu kreativnost i takozvanu "osobnu emociju". Na mjesto lijepog izričaja došle su pošalice i zamorno ponavljanje danog ideološkog jednoumlja, na mjesto bontona razvodnjeni relativizam i vulgarnost, a na mjesto "nepraktične" uglađenosti komfor i praktičnost.

Istinski elitizam ne zagovara rigidni hijerarhijski društveni sustav, već samo povlači jasnu granicu između prosječnog i iznimnog, između profanog i svetog. Da bi nešto bilo uzvišeno, mora biti iznad, mora tražiti od pojedinca napor, razumijevanje, sposobnost divljenja. Riječi koje nose težinu misli, arhitektura koja izaziva strahopoštovanje, umjetnost koja tjera na kontemplaciju – u srži svega toga nije prosti subjektivni ukus, nego forma koja izražava ono najviše u čovjeku; ono u nama što uvijek teži samonadilaženju.

Zgađeno modernim svetogrđem, naše doba učinilo je sve da banalno zamijeni uzvišeno, da se ozbiljna misao prikaže kao zastarjela, a disciplina duha odbaci kao nepotreban teret. Prevalentno materijalističko poimanje bitka od nas je načinilo sebična bića lišena bilo kakve želje za participiranjem u onome što je Michael Oakeshott nazivao Velebnim razgovorom - sagledavanju svijeta kao jednog zajedničkog mjesta prošlih, sadašnjih i budućih generacija koje su neraskidivo povezane upravo svojim pogledom prema gore. 

Roger Scruton bio je u pravu kada je rekao da je ljepota više od subjektivnog osjećaja, da je ona duhovna potreba prisutna u svakome od nas. Kao što tijelo propada kada se prepusti tromosti, tako i duh zakržlja kada mu se ne daje ništa osim trivijalnosti. Umjetnost postaje puka provokacija, jezik se simplificira do neprepoznatljivosti, stil se odbacuje kao pretenciozan – jer zahtijevati napor znači isključivati ili zanemarivati inkluzivnost. No istina je upravo suprotna: isključivanje nije isto što i poziv na uspon.   

Odbacivanjem elitizma u kulturi društvo ne postaje slobodnije niti otvorenije, a zasigurno ne naprednije. Ono popločava put mediokritetima i proglašava ih avangardom. Brisanje granica uzvišenosti neće ju univerzalizirati niti demokratizirati već ju učiniti nepostojećom. U takvom poružnjenom i raščaranom svijetu ljudskome je duhu teško pronaći svoje mjesto.