Defensio elitismi

U doba u kojem se sve mora svesti na najniži zajednički nazivnik, u kojem se kompleksnost smatra ugnjetavanjem, a uzvišenost elitizmom u pogrdnom smislu, svjedočimo sistematskom ponižavanju kulture: svojevrsnoj dekulturizaciji. Riječima, umjetnosti, arhitekturi, obrazovanju – svemu što je nekada služilo uzdizanju duha oduzima se njihova zahtjevnost pod izlikom da moraju biti "pristupačni". No pristupačnost u ovom kontekstu ne znači otvaranje vrata višim sferama uma, već spuštanje letvice do točke u kojoj se više ništa ne može nazvati ni lijepim ni vrijednim. 

Platonovske Forme, koje su vječno lebdjele iznad nas i pozivale nas da im stremimo, te tako i sami zaplivamo u vječnost, smijenjene su svjetovnim omasovljenim ljudskim formama, maskiranim u nominalnu kreativnost i takozvanu "osobnu emociju". Na mjesto lijepog izričaja došle su pošalice i zamorno ponavljanje danog ideološkog jednoumlja, na mjesto bontona razvodnjeni relativizam i vulgarnost, a na mjesto "nepraktične" uglađenosti komfor i praktičnost.

Istinski elitizam ne zagovara rigidni hijerarhijski društveni sustav, već samo povlači jasnu granicu između prosječnog i iznimnog, između profanog i svetog. Da bi nešto bilo uzvišeno, mora biti iznad; mora tražiti od pojedinca napor, razumijevanje, sposobnost divljenja. Riječi koje nose težinu misli, arhitektura koja izaziva strahopoštovanje, umjetnost koja tjera na kontemplaciju – u srži svega toga nije puki subjektivni ukus, nego forma koja izražava ono najviše u čovjeku, odnosno ono u nama što neprekidno teži samonadilaženju.

Zgađeno modernim svetogrđem, naše doba učinilo je sve da banalno zamijeni uzvišeno, da se ozbiljna misao prikaže kao zastarjela, a disciplina duha odbaci kao nepotreban teret. Prevalentno materijalističko poimanje bitka od nas je načinilo sebična bića lišena bilo kakve želje za participiranjem u onome što je Michael Oakeshott nazivao Velebnim razgovorom – sagledavanju svijeta kao jednog zajedničkog mjesta prošlih, sadašnjih i budućih generacija koje su neraskidivo povezane upravo svojim pogledom prema gore. 

Roger Scruton bio je u pravu kada je rekao da je ljepota više od subjektivnog osjećaja, da je ona duhovna potreba prisutna u svakome od nas. Kao što tijelo propada kada se prepusti tromosti, tako i duh zakržlja kada mu se ne daje ništa osim trivijalnosti. Umjetnost postaje prosta provokacija, jezik se simplificira do neprepoznatljivosti, stil se odbacuje kao pretenciozan, jer zahtijevati napor znači isključivati ili zanemarivati inkluzivnost. No istina je upravo suprotna, jer isključivanje nije isto što i poziv na uspon.   

Odbacivanjem elitizma u kulturi društvo ne postaje slobodnije niti otvorenije, a zasigurno ne naprednije. Ono popločava put mediokritetima i proglašava ih avangardom. Brisanje granica uzvišenosti neće ju univerzalizirati niti demokratizirati već ju učiniti nepostojećom. U takvom poružnjenom i raščaranom svijetu ljudskome je duhu teško pronaći svoje mjesto.