Doček i odgovor ideolozima represivne tolerancije

U ovim kaotičnim civilizacijskim vremenima fascinantno je promatrati koliko ljudi i dalje ne shvaća što se zapravo događa oko njih; koliko ih još uvijek operira unutar umnih i perceptivnih okvira koji su trebali pasti u zaborav prije desetak godina. Rasprava o dočeku rukometaša kroz arhaičnu prizmu ljevice protiv desnice, odnosno tolerantne ljevice koja ustaje protiv nazadne desnice, kojoj smo svjedočili i u komentarima na prethodni Sapere Aude proglas, samo je još jedan dokaz temeljnog nerazumijevanja kulturnih aktualnosti. 

Tko još uvijek misli da je problem progresivnih struja s dočekom u tome što na njemu nastupa Thompson, taj je zapeo u 2018. godini. On je, drugim riječima, ostao u vremenu kada su progresivci još uvijek mogli koliko-toliko uspješno prodavati iluziju da je njihova ideologija ideologija tolerantnosti i univerzalne ljubavi, a ne jedan destruktivan prometejski društveni eksperiment koji svakim danom sve jasnije razotkriva svoje pravo lice.

Problem, dakako, nije u Thompsonu. Problem je u svakome tko se na bilo koji način usudi odstupiti od nametnutog jednoumlja, od pravovjerja ovog oholog i omasovljenog duha vremena. Problem je u tome što progresivna hegemonija naprosto ne podnosi neuspjeh u gušenju neposlušnih glasova. Thompson je simbol šire problematike; on mora biti uklonjen jer kulturni nasilnici tako zahtijevaju, odnosno jer u ovom nominalno pluralističkom, a zapravo progresivno totalitarnom društvu, nema mjesta za one koji odbijaju pognuti glavu.

Zamorni i već do apsurda izlizan mehanizam ad Hitlerum, kojim se od prvog trenutka nastoji ugušiti ovaj sportski uspjeh, s progresivcima za kormilom naše civilizacije mijenjao je oblike, ali njegovo dogmatično sjeme ostalo je nepromijenjeno. Neovisno o tome nazivaju li se neistomišljenici nacionalistima, teoretičarima zavjere, antivakserima ili homofobima, princip ostaje isti. Kreatorima tih epiteta nikada nije bilo do pluralizma ni do dijaloga, već prvenstveno i isključivo do apsolutne društveno-političke prevlasti. Tu su prevlast desetljećima i uživali, dovevši ovu našu civilizaciju do ruba dekadentne provalije, no njihova vladavina sada nepovratno puca, stoga u svojim novim napadima zvuče krajnje panično.

Valja se podsjetiti da govorimo o ideologiji koja je proteklih godina provodila segregaciju stanovništva nezapamćenu u modernoj demokraciji, koristeći se jezivom totalitarnom retorikom i prijetnjama o oduzimanju temeljnih prava svima koji nisu bili voljni pokoriti se korumpiranim političarima. 

Govorimo o ljudima koji su podržavali i poticali sve one nakaradne pojave koje sada polako, ali sigurno izlaze na vidjelo – od potpirivanja ratova u ime financijskog profita, preko zloupotrebe strane pomoći (tzv. foreign aida) za širenje ideološkog jednoumlja po zapadu, do suludih farmakoloških i medicinskih eksperimenata, skrivenih pod plašt nekoherentnih seksualno-dekadentnih teorija kakvih se ne bi posramila samo najmračnija pseudoznanstvena razdoblja ljudske povijesti.

Takvima se možemo pravdati samo na vlastitu odgovornost, pogotovo ako to činimo u kontekstu potpuno normalne proslave jednog sportskog uspjeha. Vrijeme njihove represivne tolerancije – izraza koji su, indikativno, skovali njihovi vlastiti filozofski uzori – bliži se svom kraju. Politička korektnost bolest je koju smo napokon počeli liječiti. Nemojmo je ponovno jačati pridavanjem prevelikog značaja zavedenim ideolozima koji je očajnički pokušavaju nanovo prodati našoj već dovoljno ranjenoj civilizaciji.