Svete istine u profanom svijetu

Idejna borba protiv globalističko-progresivne mašinerije nužna je za očuvanje naše civilizacije, ali ona ne smije postati sama sebi svrhom. Ako u toj borbi izgubimo vlastite vrijednosti, ako se duhovno i vrijednosno ispraznimo te svoj rad reduciramo na davanje udaraca suprotstavljenoj strani, naša će pobjeda, ako do nje i dođe, biti jalova. Politizacija svake sfere ljudskog postojanja jedan je od ciljeva suvremenog progresivizma. U raščaranom progresivnom svijetu čak su i istina, ljepota i dobrota podvrgnute ideološko-političkim ciljevima. Hoćemo li takvu paradigmu nazvati deificiranjem politike ili profaniranjem nadsvjetovnog, manje je važno od činjenice da ona vodi duhovnoj pustoši – a time i raščovječenju. Stoga, unatoč važnosti političkih bitaka, ne smijemo zaboraviti ono što ih nadilazi. 

Milan Kundera kritično je pisao o nekim svojim sugrađanima i suborcima protiv prošlostoljetnog komunizma, jer se nije slagao s njihovom tezom kako su godine provedene u komunizmu izgubljene. Nisu. Izgubljene su samo ako je politička sfera prvenstvena ili jedina u našim životima. Time ne umanjujemo mrak takvih političkih sustava, već uviđamo da je pristajanje na njihovo potpuno ovladavanje nama naš ultimativni poraz i njihova najveća pobjeda. Moramo moći pronalaziti prozore ljepote i u najmračnijim mjestima, ustvrdio je Kundera. Dostojevski je u tom smislu bio u pravu kada je rekao da će ljepota spasiti svijet. Istina i dobrota mogu biti odbačene iskrivljenjem ljudske prirode, ali ljepota, zbog specifičnog načina djelovanja na nas koji je Kant nazvao nezainteresiranim - dakle, neovisnim o našoj grešnoj volji, može pronaći put i do najtvrđeg srca i omekšati ga.

Jedan od temeljnih problema s totalitarnim nasilnicima iz Kunderinog doba, iz oba ugla ideološkog spektra, jest oholo zaboravljanje da je grešnost nerazdvojiva od ljudske prirode. I "lijevi" i "desni" radikali odbacili su realnost grijeha smještajući ga u grupacije koje su sami osmislili, kriveći tako pripadnike tih grupacija (rasa ili ekonomskih klasa) za naše palo stanje. Sličnu stvar čine i današnji progresivci. Za njih grijeh ne postoji u smislu nečega za što smo osobno odgovorni i nečega što je nemoguće izbjeći, već se grešnost projicira na prethodne generacije, odnosno na "mračnu prošlost", kao i na sve koji danas odstupaju od takvog stajališta. Iz tih pogrešnih premisa slijedi pogrešni zaključak da je progres, ili radikalno raskidanje s našom prošlošću, rješenje najdubljih problema. 

Čuvajmo se onih koji ne poznaju vlastitu grešnost, koji ju smještaju u srca drugih i koji ju relativiziraju u ime naprednosti. Ispravljanje njihovih iskrivljenih uvjerenja mora biti cjelovito; promjena mora biti kako politička tako i nadpolitička. Ako smo stoga prepoznali da s našom civilizacijom nešto nije u redu, da je u ovome trenutku daleko od ideala, nužno se posljedično zapitati kakva je priroda ideala prema kojemu ju prosuđujemo kao nedostatnu. Valja dakle usmjeriti svoj pogled prema gore i upitati se kakav je naš osobni odnos spram transcendentnosti. Jesmo li i sami zaraženi modernim načelima dok uživamo u dekadentnom kultu ugode i praktičnosti ili smo spremni braniti tezu da su najvredniji aspekti našeg bitka upravo "beskorisne" stvari, tj. one stvari koje ne donose trenutnu ugodu i profit, jedna od kojih je i spomenuta ljepota? 

Pripadnik domaće konzervativne scene nedavno je rekao da ideali ne znače puno ako nemaš vlast. Istina je upravo suprotna. Vlast ne znači ama baš ništa ako nije izgrađena na čvrstim idealima. Shodno tome, biti konzervativcem ne znači mnogo ako ne težimo konzervirati više od svjetovne uspješnosti svojih istomišljenika. Naša civilizacija ne smije (p)ostati isključivo društveno-političko bojište; ona mora prije svega biti kolijevkom vrlina. 

Pa što želimo konzervirati? Koje istine u ovom profanom svijetu želimo pokazati onakvima kakve zaista jesu u svojoj svetosti? Krenimo s ljepotom, pa nastavimo s istinom i dobrotom. Pascal je napisao da tamo gdje nema ljubavi, nema ni istine – a možemo reći da isto vrijedi ako na mjesto ljubavi stavimo ljepotu. Naša pobjeda zaista će biti jalova ako nije okrunjena skromnošću, lijepim ponašanjem, uglađenošću, pismenošću i uzvišenom retorikom - svime onime što ja Platon nazivao prebivanjem u vječnosti, a što se danas odbacuje u ime lažnog egalitarizma. Ishod koji tražimo mora ići dublje od politike; on mora donijeti duhovnu obnovu.