Kratki osvrt na neprirodno prijateljstvo globalista i konzervativaca

Pogrešno je što mnogi konzervativci i antiglobalisti ovih dana bez dubljeg propitkivanja ponovno pristaju na srednjestrujaške narative protiv mrske im Rusije. Mnogo sam tekstova napisao na tu temu, stoga ću ovoga puta biti kratak. Nemojmo zaboraviti ono na što je René Girard davno upozorio: Sotona u modernom društvu govori jezikom žrtava - dakle, jezikom koji nam je iznimno blizak.

Naglo buđenje nacionalne svijesti inače bezlične, protunacionalne eurokratske mašinerije treba dekonstruirati i preispitati. Njihova proratna retorika upravo je onaj jezik za koji su znali da će mnogima dobro zvučati, pa i onima koji ih inače s pravom ne podnose. Njihov jezik i njihovu ispruženu ruku moramo s gnušanjem odbiti te se prisjetiti o kakvim je ljudima riječ. 

Radi se o ljudima koji su u vrijeme vlastite vojne odgovornosti utjehu tražili u anemiji i sklepanim ispričnicama. Radi se o ljudima koji u ovome trenutku propuštaju tisuće ilegalnih ulazaka u svoje države, dok se na drugom kraju kontinenta igraju velikih vojskovođa. Radi se o raščovječenim birokratskim kukavicama. Država i nacija takvima ne predstavljaju apsolutno ništa osim korisnih krilatica za pridobivanje inače poštenih ljudi u svoju postelju.

Ne, njima do Ukrajine nije stalo. Da jest, ne bi tako olako pristajali na rasprodaju tamošnjeg teritorija nadnacionalnim korporacijama poput BlackRocka. Znamo li da je ta amoralna tvorevina do ovoga trenutka preuzela preko 40% ukrajinskog nacionalnog dobra – istog onog za koji ljudi ginu na prvoj crti? Znaju li ljudi s prve crte s kakvim ljudima njihov lider sastanči i kakve dogovore sklapa? 

Prvi i jedini cilj takvih političkih entiteta stvaranja je svoje globalističke eurokratske naddržave, prožete progresivizmom. A rat je, kao što znamo, vječno uspješna špranca za trojanske ideološke konje. Riječima jednog BlackRockovog zaposlenika, "rat je je*eno dobar za posao".