Čovjek je čovjeku (mutirani) vuk

Posljednjih dana, u žutoj štampi koju smo nekoć nazivali mainstream medijima, mogli smo pročitati bombastične tvrdnje kako su znanstvenici navodno „oživjeli vrstu vuka staru 10.000 godina“. Jedan aspekt ove priče nesumnjivo čini uobičajeno nakrcavanje naslovnica sadržajem koji ili odvraća pažnju od bitnog, ili pak vjerno reproducira dominantne ideološke dogme našeg vremena. Dogma prisutna u ovom slučaju jest taj konstantno perpetuirani kult znanosti. No drugi, puno ozbiljniji aspekt, otkriva temeljnu duhovnu i ontološku pogubljenost suvremenog čovjeka te može poslužiti kao paradigmatski primjer načina na koji se perfidnom propagandom preoblikuju naši okviri razmišljanja.

Naime, znanstvenici nisu učinili ono što mediji pišu; oni nisu božanstva koja mogu (re)kreirati neko pradavno biće, već pseudobožanstva kojima se u svojoj nesvjesnoj dogmatičnosti klanjamo, a koja se mogu samo poigravati s križanjem gena dvije vrste. Umjesto oživljavanja ičega, u ovome je slučaju proizveden običan hibrid već postojećeg, iznimno živog sivog vuka, kojem su na jedan prometejski način pomiješali gene s onima iz izumrle vrste. Vuk star deset tisuća godina oživljen je samo u očima onih koji su dovoljno naivni da mogu pomisliti i da se muškarac može pretvoriti u ženu snagom volje, ili pak uz pomoć raznih eksperimentalno-medicinskih zahvata.

Moderan je čovjek ontološki pogubljen, jer nakon desetljeća i desetljeća sustavnog ideologiziranog rušenja definicija, granica, tradicionalnog znanja, pa i same stvarnosti kao takve, više ne barata ni osnovama filozofskog pojmovlja naših predaka. Našim antičkim precima, kao i svima odgojenima u duhu klasične metafizike, ovakva propagandom pomognuta skliznuća u definicijsku zbrku nisu se mogla dogoditi. Oni su, slijedeći Aristotelovu filozofiju, znali razlikovati supstanciju od akcidenta, to jest srž bića ili predmeta od njegovih sekundarnih, promjenjivih karakteristika. Da danas više čitamo Aristotela, znali bismo da esencija bića nije zbroj njegovih akcidenata, niti nešto što mu mi proizvoljno pridajemo svojim umom, već ono što ga u objektivnoj stvarnosti čini onime što jest.

Sivi vuk koji je postao bijelim zbog eugeničkih igrica mahnitih znanstvenika nije time promijenio svoju esenciju. No u vremenu postmoderne — vremenu u kojem objektivna istina više ne postoji nego je sve tek nametnuti okvir znanja, ili kako ga je Foucault nazivao; episteme — u njemu je sve moguće, pa i da crno postane bijelo, a dva i dva pet. Za takve mislioce, koje mi danas tako vjerno slijedimo, možemo reći da su znanstvenici vuka pretvorili i u trokrilni ormar ako na tome dovoljno snažno inzistiramo te ako svoje tvrdnje sakrijemo iza izigravanja žrtve ili zaštite nekakvih zamišljenih potlačenih grupacija. 

Moderan je čovjek pun beskorisnih fragmentiranih "činjenica", a ispražnjen sinteze znanja iz koje se rađa istinska mudrost, zbog čega zapada u relativističku oholost u kojoj ustvrđuje kako njegova riječ može remodelirati svijet, jer stvaran svijet više ne poznaje. Time si pak pridaje ulogu Boga, odnosno bića koje riječju kreira stvarnost ex nihilo. 

Ne pridajte dakle pažnju ovim medijskim napisima niti ih dijelite dalje. Riječ je o još jednom primjeru medijske manipulacije koja nas polako, ali sustavno navikava na iskrivljavanje stvarnosti, prilagođene nečijim ideološkim konstrukcijama. Nije nimalo slučajno što se ovakvi uratci, prepuni poluistina, pseudoznanstvenih tvrdnji i retoričkih podvala, učestalo pojavljuju upravo u vremenu kada se od nas očekuje da zanemarimo čak i osnovne razumske podjele i prirodne kategorije.