Kina, SAD i opasnost mimetičkog rivalstva

U svijetu koji sve više nalikuje na hladnoratovski šahovski stol SAD i Kina nameću se kao vodeći igrači, ali i vodeći suparnici. Površno gledano, riječ je o klasičnom geopolitičkom i geoekonomskom rivalstvu: borbi za tehnologije, resurse, vojnu prisutnost, ideološke utjecaje. No ta površina krije dublju simboličku dinamiku, koju gotovo nitko danas ne spominje, a koju je briljantno opisao francuski mislilac René Girard.

Girard je tvrdio da su ljudi, otkako postoje zajednice i civilizacije, nasilje regulirali tzv. mehanizmom žrtvenog jarca. Kada bi društvo došlo do točke unutarnje eksplozije – vrijednosne pogubljenosti, krize identiteta i mimetičkog rivaliteta – izlaz bi se pronalazio u zajedničkom činu žrtvovanja pojedinca ili manjine na koju bi se projicirala kolektivna krivnja. Takvo ritualno nasilje nanovo bi uspostavljalo red, a žrtveni jarac, iako nevin, služio je kao svojevrsni alat za resetiranje kolektivne koegzistencije.

Kršćanstvo je, tvrdio je Girard, prvi put u povijesti razotkrilo nepravdu tog mehanizma kroz priču o Kristu, nevinoj žrtvi koja ne samo da odbija svako nepravedno nasilje nego i jasno raskrinkava lažnost priče u koju se ono umotalo kako bi se zajednica oko njega ponovno homogenizirala. Kristova muka slomila je mitski krug nasilja i rodila jednu novu etiku: etiku suosjećanja s nevino stradalima, u kojoj sam Bog na sebe preuzima sve naše krvave grijehe i tako ih rasvjetljuje. Iz povijesnog viđenja, riječ je zaista o revolucionarnoj transformaciji. No kako je Zapad s vremenom klizio od vlastitih kršćanskih korijena, tako se i mehanizam nasilja tiho vraćao. Bez Kristove priče, svijet nije postao nekakva liberalno-prosvijećena utopija, već se vratio na postavke prastarog tribalizma. I zato se nasilje danas ponovno gomila, usprkos svim naivnim najavama permanentnog mira i kraja povijesti danih ususret ovome stoljeću.

Postmoderni ili postkršćanski SAD relativno se uspješno nosio s posljedicama tog nepromišljenog odmaka od svoje kršćanske civilizacijske majke, te posljedičnim resetiranjem na tribalističke postavke, pronalazeći kroz posljednjih stotinjak godina niz žrtvenih jaraca oko kojih se njihova inače svjetonazorski rascjepkana država mogla ujediniti. U Hladnom ratu to je bio SSSR, kao jasno definirano zlo, fundamentalno ideološki suprotstavljeno američkoj priči, te dovoljno moćno da omogući američkim vlastima i dubokoj državi da svoje interesne poteze sakriju pod tepih borbe s krvoločnim crvenim neprijateljem. Velik dio nedavno razotkrivene truleži institucija poput USAID-a potječe upravo iz tog vremena. Nakon pada Berlinskog zida nova je prijetnja ubrzo pronađena u terorizmu. Bliski istok postao je prikladna žrtva Busha, Obame i ostatka establišmenta iza koje su mogli prikriti brojne upitne odluke poput sve dubljeg zadiranja u privatnost građana te agresivne i često iracionalne proratne vanjske politike.

No kako su te vanjske žrtve počele blijedjeti, SAD je – kako bi Girard i predvidio – okrenuo svoje mehanizme prema unutra. Progresivna je ideologija počela demonizirati vlastiti narod: bijelci, konzervativci, kršćani, muškarci – svi su postali prikladni krivci za sve što ne valja. Girard je sam pisao o tom paradoksu suvremenih progresivaca koji upravo u ime zaštite žrtava traže nove žrtve oko kojih bi se zajednica mogla ujediniti. U Americi to gledamo iz dana u dan – na ulicama prepunim mržnje, na fakultetima gdje vlada zagušljivo i agresivno jednoumlje, u kulturi otkazivanja te u općem habitusu koji satire vlastitu kulturu u ime tobožnje društvene pravednosti.

Kina pak živi u vrlo sličnom mimetičkom obrascu. Iza zida neokomunističkog sustava i sveopće kontrole stoji duboka kriza identiteta. Kina je, još od Dengove liberalizacije, krenula u golemi projekt oponašanja Zapada – ne samo u kontekstu tehnologije i tržišne logike već i općenite retorike masovne modernizacije. Iako to formalno ostaje "kineski socijalizam", u stvarnosti je riječ o nečemu što sve više nalikuje neoliberalizmu u partijskom ruhu; čudnoj mješavini otvorenog tržišta, korporativne dominacije i ogromnog državnog aparata. Kina je učila od SAD-a, i to vrlo brzo. Upravo je to okretanje "slobodnom" tržištu omogućilo tamošnjoj partiji nikad viđeni sustav kontrole i represije, koji mnogi nazivaju novim, digitalnim totalitarizmom – režimom koji vlastima omogućava da klikom gumba otuđe neposlušnog građana svih njegovih prava i imovine.

U isto vrijeme, Zapad – osobito Europa – u nekim sferama počinje zastrašujuće nalikovati na Kinu. U strahu od gubitka kontrole nad građanstvom i porasta "nepodobnih" glasova, potaknutih ponajprije desetljećima suludih poteza vladajućih, isti ti vladajući sve češće pribjegavaju cenzuriranju i zamračivanju svake vijesti koja odstupa od nametnutog narativa, te općenitom produbljivanju demokratskog deficita. U Europskoj uniji svjedočimo, primjerice, zabranama kandidatura pojedinaca koji izlaze izvan dopuštenog političkog okvira, uz opravdanja koja podsjećaju na retoriku o “stabilnosti sustava” – ne toliko daleku od one koju koristi i kineski režim. Gledajući se kroz mimetičko zrcalo, Kina i Zapad se suobličavaju: dok jedan nominalno teži slobodama koje sam potiskuje, drugi se kiti perjem slobode kako bi njime sakrio svoju rastuću želju za kontrolom i moći.

Kina danas želi preuzeti ulogu SAD-a, a SAD – točnije njegov bivši politički establišment – prepisuje političke taktike iz kineske kuharice, što je posebice bilo vidljivo tijekom pandemijskih godina. Oboje pritom žele onog drugoga izgurati sa scene. Kina konačno želi moći definirati pravila igre, odlučivati tko ima pristup resursima, tko oblikuje pogled na tehnologiju, tko kreira narativ budućnosti. No i ona gubi vlastitu koherentnu sliku. Unutarnja represija, zatvaranje u ideološki okamenjeni sustav, digitalni nadzor – sve su to simptomi društva koje, baš poput modernog Zapada, nema organsku ujedinjujuću priču, već samo instrumentalnu moć, odnosno nametnutu kolektivnu viziju onih koji su u danom trenutku na vlasti.

Problem je u tome što ni SAD ni Kina više ne mogu pronaći funkcionalnog žrtvenog jarca, a budući da ni jedni ni drugi svoj habitus (više) ne baziraju na kršćanstvu, ne preostaje im ništa drugo što bi moglo homogenizirati njihove velike nacije. "Apokalipsa je već započela", rekao je stoga Girard početkom ovoga stoljeća. Kina i SAD dvije su megastrukture koje su u jednom trenutku počele težiti istim ciljevima, što je probudilo neizbježno rivalstvo među njima. Budući da Kina nikada nije primila protulijek za mimetičko nasilje u obliku kršćanstva, a da ga je SAD odlučio odbaciti, ništa im ne stoji na putu mračne spirale međusobnog sukobljavanja.

Kako sve to spriječiti? Ukoliko upitamo Girarda, odgovor je jednostavan – tako da budemo bolji kršćani.