Prisilna zabava i profaniranje svetoga

Jedan od znakova urušavanja suvremenog zapada jest i brisanje granica između svjetovnog i nadsvjetovnog, između prolaznog i vječnog, između profanog i svetog. Pod utjecajem modernih silnica, mnogi od nas nesvjesno prihvaćaju tezu da su sve hijerarhije loše, štoviše, da je hijerarhija sama po sebi pogrešna jer se protivi dogmama našeg vremena, ponajviše načelima jednakosti, tolerancije i inkluzivnosti. Nedavno sam napisao tekst pod nazivom Obrana elitizma, u kojemu objašnjavam zašto dovođenje elitizma na loš glas sa sobom nosi i vezanje samih sebe za nedostatno stanje u kojemu trenutno jesmo. Odbacivanjem elitizma, drugim riječima, odbacujemo i svoju težnju k samonadilaženju.

Čovjek je biće na granici beskonačnog i konačnog. Elitizam, u svom zdravom obliku, zapravo je inzistiranje na tome da postoji nešto više od onoga na što nas svakodnevnica navikava; da sve što je konačno i prolazno ima svoje beskonačno i vječno naličje. On je u svojoj srži želja za uzvišenošću; želja za usmjeravanjem svog pogleda i habitusa onkraj partikularnosti ovoga svijeta. Određena mjesta u našim gradovima odvajamo od drugih, oko njih dižemo granice te u njima zahtijevamo elitističko ponašanje upravo zato što ih sagledavamo kao mjesta prodora nadsvjetovnog u svjetovno. Sveta mjesta portal su prema svetosti samoj, a svetost je, kako nalaže elementarna logika, iznimno diskriminirajuća, utoliko što ju, riječima Svetog Pisma, zaslužuju samo oni koji su prošli kroz njezina uska vrata. Diskriminacija u ovom kontekstu pritom nije negativna, već je preduvjet pravednosti.

Slijedom toga, nije iznenađujuće što je mnoge ljude zgrozio tekst prenesen na Bitno.net pod nazivom Evanđeoštine, u kojem se priče iz Isusova života prepravljaju svakodnevnim jezikom, banalnim pošalicama, a što je najgore, mijenjaju se i same Kristove riječi. Pretpostavljam da je autor želio, nesvjesno ponavljajući današnje dogme, "približiti te priče čovjeku". Učiniti ih dakle inkluzivnijima i tolerantnijima, jer one postaju takvima ako navodni Krist koristi bedaste verbalne igrice, umjesto da svaku svoju riječ izgovara s minucioznom pažnjom i ljepotom kako je On to zapravo činio. No, istina je upravo suprotna: nepravedna isključivost nije isto što i poziv na uspon, a Sveto Pismo je u neku ruku fundamentalni književni poziv na uspon prema svetosti, pri čemu je ono napisano dovoljno razumljivim jezikom za svakoga tko je spreman uložiti malo truda u njegovo razumijevanje. Za one koji nisu, možda je i bolje da ostanu podalje od njega dok ne promijene svoje temeljne intelektualne postavke.

Brisanje granica uzvišenosti neće univerzalizirati niti demokratizirati uzvišenost, već će ju učiniti nepostojećom. Jednako tako, ne postajemo slobodniji ako odbacimo intelektualnu strogost. Naši mudri antički i srednjovjekovni preci slobodu su definirali upravo kao postojanje unutarnje discipline za djelovanje u skladu s razumom. Kako doći do te discipline ako smo put prema njoj prozvali pogrdnim imenom i zamijenili ga trivijalnostima? Znakovi ovise o kontekstu, pa tako u danom prostoru i vremenu humor ima važnu ulogu kao ono što nas odvaja od nas samih i omogućava nam da se sagledamo u zabavno-kritičkom svjetlu. No, postoje mjesta koja svojom važnošću naprosto zahtijevaju ozbiljnost. Biblijske su priče vječne i profiltrirane taman onoliko koliko je potrebno da njihove poruke budu aktualne svakoj generaciji koja ih čita. Njima stoga ne treba humoristično profaniranje; Krist je uvijek nov i uvijek jednako zanimljiv. 

Shodno tome, krajnje je vrijeme da počnemo kritički pristupati onima koji nas, potaknuti duhom vremena, na neki način prisiljavaju na zabavu; koji penetracijom infantilnosti i svjetovnosti u baš svaki životni aspekt lišavaju naše živote prozora u nešto veće. Autor spomenutog teksta trebao bi se zapitati koja je njegova vrhovna vrijednost – koji je njegov summum bonum – ako je Kristove riječi spreman zamijeniti nečim "prikladnijim" našem vremenu. Ne stavlja li time prolaznost na više vrijednosno mjesto od vječnosti, implicirajući da vječnost nije dovoljno pristupačna da bi se mogla servirati čovjeku u svom originalnom obliku? Umjesto da pod utjecajem suvremenog doba konstantno pokušavamo prilagođavati Boga svojoj slici, vrijeme je da ponovno počnemo mijenjati sebe na Njegovu. Daljnje nakrcavanje ovog već dovoljno raščaranog svijeta banalnim šalama zasigurno nije korak prema tome.