O kenjaži: Zašto je Tomašević gori od Bandića

Prvi krug lokalnih zagrebačkih izbora ilustrirao je da poznata Oliverova pjesma više ne vrijedi samo za melankolične Dalmatince već i za našu metropolu. Zagrebačke izbore, naime, najbolje je sažeti sintagmom: "ništa nova". Još jednom, po tko zna koji put na domaćoj sceni, svjedočimo tiraniji interesne manjine. Manje od 20% ukupnog broja birača, ojačanih pasivnošću većine te jalovošću oporbe, izglasalo je nastavak vladavine ideologizirane globalističko-progresivne franšize, ironično nazvane „Možemo“. Zanimljivo je pritom primijetiti kako kod spomenute tihe većine, koja je nedvosmisleno nezadovoljna stanjem svoga grada, već dugo vlada strah pred izgovaranjem onoga što ćemo, nažalost, naprosto morati naučiti izgovarati u naredne četiri godine: Tomašević je gori od Bandića.

Američki filozof Harry Frankfurt u svom je poznatom eseju pisao o fenomenu tzv. kenjaže (eng. bullshit), definirajući ju ne kao posebno pokvareno laganje ili izvrtanje istine, već kao instrumentalizaciju jezika u ime igre koja nadilazi razliku između istine i laži. Kenjaža je u neku ruku gora od laži, jer da bi se rekla laž, koju možemo definirati kao svjesno širenje neistine, lažljivac mora znati što je istina i svjesno ići protiv nje. Kenjator se, s druge strane, uopće ne zamara istinom; on izgovara floskulizirane nakupine riječi koje nagrizaju samu opstojnost jezika, reducirajući ga sa sredstva spoznaje i komunikacije na sredstvo ostvarenja vlastitih ciljeva ili prikrivanja stvarnih namjera.

U tom se tonu mogu sagledati i posljednje dvije vladajuće strukture u našoj metropoli. Danas je gotovo svakome jasno da bivšem gradonačelniku istina nije bila visoko na ljestvici vrijednosti. Ona je bila nešto što se može zaobići ili saviti kako bi se postigao neki cilj. Da je Bandić pritom bio svjestan da je to što radi pogrešno, govori činjenica da je Zagreb - ili barem njegov celofan - u to doba relativno dobro funkcionirao. Valja naglasiti da ovdje ne ulazim u dubinsku trulež koja je i tada bila prisutna, već samo u ono što bi prosječan turist pomislio o našem gradu kada bi šetao njegovim ulicama. Bandić je Zagreb gledao kao mjesto ostvarenja svojih partikularnih interesa, zbog čega je znao da, kada gosti dolaze, treba izvaditi najbolje posuđe kako netko ne bi zavirio ispod sjajne vanjštine i urušio mogućnost ostvarenja spomenutih ciljeva.

Bandić je u frankfurtovskom smislu bio lažov. Tomašević, s druge strane, ničime ne odaje dojam da shvaća kako je to što čini pogrešno. Štoviše, po uzoru na ostatak današnjeg progresivnog pravovjerja, njegova je klika prvak u pseudomoraliziranju, izigravanju žrtve i općem nametanju tzv. represivne tolerancije. Oni istinu ne negiraju, već ju smjenjuju vrhunaravnim vrijednostima permisivnosti i "naprednosti". Najgori udarac na istinu nije borba protiv nje, jer je ona, kako je pisao sv. Augustin, poput lava koji se može boriti sam za sebe, već upravo takvo razvodnjavanje njezine egzistencije. To se razvodnjavanje može postići na razne načine: od smanjenja dosega nepodobnog sadržaja u digitalnoj sferi, koju provode domaći poslušnici vladajućih struktura, preko bijega od javnih debata, do uništavanja mogućnosti dijaloga kroz političku korektnost i kulturu otkazivanja.

Slušajući možemovske govore, čovjek zaista povjeruje da oni ne sumnjaju ni u jednu od ludosti koje perpetuiraju u političkoj areni. Pritom ih rijetko kada vidimo da o njima imaju potrebu raspravljati s drugom stranom. Radikalne spolno-dekadentne teorije, parareligijska neopoganska zelena agenda i zagovaranje naplaćivanja izlaska građana iz arbitrarno dodijeljenih gradskih zona stvari su koje oni ne smatraju političkim eksperimentima koje valja transparentno predstaviti i demokratski preispitati, već revolucijom koju treba realizirati, to jest, pretvoriti u novi status quo. Ništa nije preekstremno u toj borbi, često čujemo kroz pukotine njihova propagandnog vela. Zato se, umjesto debatama, služe financiranjem ideologiziranih udruga koje revno i suptilno rade na postupnom kreiranju sebi podobne stvarnosti. Upravo kroz takve mehanizme manje od jedne petine građana uspijeva predstaviti svoje, iz povijesne perspektive, mahnite ideje kao nešto u što većina vjeruje.

Bandić je svojom fiksacijom na „delanje“, odnosno na održavanje privida funkcionalnosti grada, barem implicitno priznavao da zna kako je ono što čini pogrešno. Tomaševićev privid nije privid funkcionalnog grada, već privid toga da se većina slaže s time što je grad nefunkcionalan. To što trava nije pokošena nije nesposobnost nego borba za klimu. To što se kontejneri prazne rjeđe, a za njihov se odvoz plaća više, nije bezobrazluk prema građanima nego „novi sustav otpada“. To što se gradom vijore zastave koje, po svojoj definiciji, negiraju vjeru većine građana ove države, te simboliziraju teorije i prakse koje sve više država zakonski izopćuje, nije sablažnjujući trend, nego dio pravovjernog statusa quo.

Tomašević istinu ne izvrće; on ne tvrdi, primjerice, da nije radikalni ljevičar ili, kako se oni sami nazivaju, lubenica koja je izvana zelena, a iznutra crvena. Umjesto toga, on povremeno svoja uvjerenja taktički smjenjuje pitanjima komunalija. Brzina kojom on, kao progresivac, postaje komunalac proporcionalna je blizini izbora. No čak i u tim trenucima spomenute se zastave ne prestaju vijoriti po našim trgovima, podsjećajući nas da Bandićevo koaliranje malo s desnicom, malo s ljevicom nije isto što i parareligiozna tomaševićijanska apologetika progresivizma, koja se uporno predstavlja kao nešto moderno, urbano i - najvažnije - sveprisutno.

Tomašević dakle nije lažov. Iako povremeno skreće s merituma na nekakve zamišljene borbe svoje stranke s HDZ-om - tim drugim nacionalnim ogrankom iste ideologije - on ni u jednom trenutku ne izdaje vjernost toj ideologiji. Frankfurtovski sagledano, Tomašević je kenjator; osoba koja daje isprazna obećanja za koja zna da ih je vrlo teško ispuniti, osoba koja gradi svoje Potemkinovo selo normalizacijom činjenice da je selo u plamenu, osoba koja se, slijedeći filozofska načela svoje ideologije, prestala brinuti o zamornoj igri istine i laži. Njegove su izjave isprazne, njegovi nastupi mlaki i nekarizmatični, njegove debate nepostojeće, jer od njih bježi. Bandić se s Logosom, kao ontološkom, objektivnom istinom, hrvao kako bi preko njezina izvrtanja ugrabio što je više moguće za sebe i svoje. Tomašević se s istinom ne hrva; on u začetku ne priznaje njezino postojanje.

Tomašević je gori od Bandića. Neka nas samokrivnja zbog toga što se Bandića nismo uspjeli riješiti demokratskim putem, već je do toga došlo tek nakon njegove smrti, ne odvede u paničnu inerciju zbog koje ćemo desetljećima trpjeti nešto još gore. Zagreb to naprosto neće izdržati. Na kraju vjerujem da će nam u nadolazećim danima, dok svjedočimo ovim zbivanjima i svjesni smo stanja u kojem se nalazi i ostatak svijeta, u glavama odzvanjati Oliverove riječi: svijet "se sprema da podivlja, a mi kao stara bova lutamo bez pravog cilja... Ništa nova, ništa nova".