Paradoksalna priroda permanentne progresivne revolucije

U suvremenom društvenom diskursu često se susrećemo s ideologijama koje sebe predstavljaju kao oslobodilačke, progresivne i moralno superiorne. Međutim, temeljni problem takvih teorija jest njihova duboka iskorijenjenost. One ne počivaju na zdravim i stabilnim premisama, već na reinterpretacijama starih, već isprobanih i dokazano samoizjedajućih misaonih obrazaca.

Sjeme progresivnih ideologija nalazi se u hegelijanskoj dijalektici, koju je Marx preuzeo i prilagodio vlastitom učenju. Marx je, koristeći Hegelov mehanizam gospodara i roba, povijest sveo na klasnu borbu – feudalac protiv kmeta, kapitalist protiv radnika. Nakon što su njegove političke inačice kroz prethodno stoljeće iza sebe ostavile oceane krvi, marksizam je potisnut s javne scene, ali pritom nikada nije potpuno očišćen iz kolektivne podsvijesti Zapada.

U 20. stoljeću filozofi koje danas poznajemo kao postmoderniste reinterpretirali su Hegela i Marxa, zamjenjujući klasnu borbu s borbom između rasa, spolova, seksualnih i rodnih identiteta. Iako su se "ugrožene" skupine mijenjale, mehanizam je ostao isti – svijet se prikazuje kao bojište suprotstavljenih grupacija, a smisao se izvodi iz stalnog otpora. Takav pogled nužno vodi do zaključka da egzistencija nema unutarnju svrhu, već ovisi o vanjskim sukobima. 

Kršćanski koncept creatio continua, prema kojem Bog neprestano stvara i održava svijet u ljubavi i providnosti, u suvremenim ideologijama biva posuđen, ispražnjen od izvornog smisla i zamijenjen njegovom izokrenutom slikom: konceptom pugna continua, odnosno permanentne borbe. Umjesto Boga koji iz ljubavi stvara, tu je vječni neprijatelj, žrtveni jarac kojega valja mrziti kako bi se oko te mržnje mogli homogenizirati. Umjesto postojane, tihe prisutnosti Stvoritelja, nudi se stalna mobilizacija protiv zamišljenog tlačitelja.

Paradoksalno, oni koji misle da se bore protiv "tlačitelja" utjelovljuju upravo onu dinamiku koju je Hegel opisivao. Identitet grade na temelju otpora, a ne afirmacije, stoga postaju ovisnima o onima koje žele nadjačati. Ukloni li se figura tlačitelja, nestaje i potreba za borcem – struktura se urušava, jer joj je negacija drugoga temelj.

Ta se dinamika i ovih dana jasno očituje u javnom prostoru. Na ulicama naše metropole možemo vidjeti plakate koji feminističkim jezikom, ali kršćanskom simbolikom, poručuju: "Radost kao otpor." No, istinska radost nije čin otpora – ona izvire iz ljubavi prema stvorenju, iz spoznaje da je svijet dobar jer je stvoren od Boga. Kada se radost izvodi iz otpora, ona gubi svoj ontološki temelj i postaje još jedan alat u političkom nadmetanju.

Kroz povijest pokreti ovakvoga tipa redovito su pratili isti obrazac – postupnu radikalizaciju koja neminovno vodi prema samouništenju. Poznata fraza da revolucija jede svoju djecu nije samo metafora, već realan ishod iskorijenjenih ideologija koje svoju snagu crpe iz destrukcije. Bez stalne borbe, bez stalnog neprijatelja, takve ideologije nemaju ni smisla ni cilja. Kada ostanu bez vanjskih protivnika, okreću se same sebi, proždirući vlastiti rep u jalovom traganju Telosa.

Zbog toga se, među ostalim, tim ideološkim silnicama mora odlučno stati na kraj. Ne samo radi onih koji su im meta već i radi njihovih vlastitih sljedbenika, koji bivaju jednako gutani u kasnijim fazama radikalizacije. Održavanje stalne revolucije zahtijeva stalne žrtve, stalno čišćenje, stalno neprijateljstvo, a to nije put prema slobodi, već prema duhovnoj i društvenoj dezintegraciji.

Nema koketiranja s ovakvim umotvorinama. Njihove poluistine i destruktivne posljedice zahtijevaju nultu toleranciju. No to ne znači da moramo izgubiti svoju ljudskost. Kao pripadnici ukorijenjene kršćanske civilizacije, pozvani smo da na mržnju odgovaramo ljubavlju prema ljudima koje su te ideologije zarobile. Njihovu pseudoradost temeljenu na zamišljenim otporima suprotstavimo pravoj radosti koja izvire iz spoznaje istine. Jer, kako nas nauka uči, istina može biti potisnuta, ali ne i poražena. Iz toga proizlazi naša nada, kao i njihov nemir.