Tomina (ne)vjera i raščarane istine suvremenog društva

Evanđeoski prikaz susreta apostola Tome s uskrsnulim Kristom, koji često nazivamo Tominom nevjerom, otvara razna duboka antropološka i ontološka pitanja. Toma, u svojoj sumnji, traži sigurnost osjetilne provjere: želi vidjeti i dodirnuti kako bi vjerovao. U tom aspektu on nalikuje suvremenom čovjeku, kojemu zarobljenost u svijetu činjenica onemogućava susret s Istinom koja nadilazi empirijski horizont. 

Gabriel Marcel razlikuje problem od misterija sagledavajući problem kao nešto što stoji izvan subjekta i može biti riješeno objektivnim metodama, dok misterij uključuje dinamički odnos subjekta spram stvarnosti koja ga nadilazi i koja ga, umjesto na iscrpno shvaćanje, poziva na sudioništvo. Zahtijevajući empirijsku potvrdu, Toma pristupa Kristovom uskrsnuću kao problemu, dok ga Krist, naprotiv, poziva u odnos s misterijem čistoga Bića.

Slijedom toga, Kristova rečenica: "Prinesi prst svoj ovamo i pogledaj ruke moje!" više je od privremenog udovoljavanja Tominoj empirijskoj znatiželji. Krist ga time potiče na prijelaz iz stanja rješavanja problema u stanje susreta. Istina kojoj Toma mora podići pogled s raspršenih činjenica ovoga svijeta reflektira Kristov raniji poznati imperativ: "Ostavi sve i pođi za mnom." Okoristi se dakle svojim osjetilima kako bi spoznao ono što ih nadilazi (kad već to ne možeš učiniti bez njih).

U ovoj dinamici prepoznaje se i temeljna lekcija Aristotelove metafizike. Prema Aristotelu, ontološka istina razlikuje se od logičke istine utoliko što se potonja odnosi na ispravnost našeg suda, dok ontološka istina prethodi svakoj spoznaji i nalazi se u samom bivstvu stvari – u tome da ono što jest zaista jest, neovisno o tome je li to već spoznato ili izrečeno. Logička je istina refleksivna i sekundarna; ona ovisi o postojanju i prirodi objekta na koji se misao odnosi. Ona je po definiciji korespondencija uma sa stvarnošću.

Tomino traženje osjetilnih dokaza odražava potrebu za logičkom potvrdom vlastitog suda. No uskrsli Krist, koji pred njim stoji kao proslavljeno Biće, nadilazi tu potrebu; On sam jest Istina iz koje svaka druga istina proizlazi. Tko vjeruje u Njega, neće vidjeti smrti. Toma nije pozvan zaključiti da Isus živi, nego priznati da Život i Istina kao takvi stoje pred njim. Njegovu ispovijest: "Gospodin moj i Bog moj!" stoga ne treba gledati kao proizvod analitičkog procesa, već kao čin ontološkog priznanja stvarnosti koja postoji neovisno o nama, štoviše, koja nama i našim mislima daje život.

U kršćanskoj objavi susret logičke i ontološke istine ostvaruje se kroz Krista: kroz Logos koji je tijelom postao i prebivao među nama. On jest Istina, a istina jest i da je On utjelovljen hodao među nama. Stavljajući prst u Kristove rane, Toma pokazuje na dodirno mjesto osjetilnog i nadosjetilnog, logičkog i ontološkog, činjenice i misterija - čovjeka i Boga.

Mi smo, pak, ti koji raščaravamo misterij života, svodeći ga na nešto što možemo razriješiti. Takav nas habitus odvraća od aristotelovskog, uređenog svemira i usmjerava prema dezorijentiranom svemiru moderne filozofije — osobito egzistencijalizma, koji s pravom postavlja pitanje: ako ne postoji ontološka Istina, Istina koja nadilazi našu prolaznost, može li čovjek uopće pronaći smisao? Bez odnosa s Istinom, na to je pitanje gotovo nemoguće odgovoriti potvrdno. S Istinom, međutim, na njega odgovaramo riječima nalik onima junakinje jednog romana C. S. Lewisa: "Sva pitanja padaju pred Tobom, Gospodine."