O pitanju digitalnog eura

Na prethodni Sapere Aude proglas, u kojem sam kritizirao činjenicu da koncert Marka Perkovića Thompsona neće prihvaćati gotovinsko plaćanje, dobio sam iznenađujuće puno upita o tome što je uopće problematično kod ukidanja gotovine kao platnog sredstva, što je smjer u kojem progresivni Zapad trenutačno ide. Prije odgovora na to pitanje, valja primijetiti koliko je uspješna mainstream medijska mašinerija bila u stvaranju kolektivnog zaborava onoga čemu smo svjedočili do prije samo nekoliko godina, a što formalno nazivamo pandemijom.

Sjećamo li se da je prije manje od tri godine politika, u kombinaciji s korporacijama i medijskim kućama, branila slobodno kretanje politički nepodobnim pojedincima, mnoge slala u koncentracijske kampove na temelju upitnih virusnih "testova" (https://www.youtube.com/watch?v=mGFdWcJU7-0), a na pojedinim mjestima i direktno zatvarala građane koji su konzumirali svoje demokratsko pravo na prosvjed? Konkretno, sjećamo li se da je kanadski premijer Justin Trudeau, u suradnji s kartičnim korporacijama, zamrznuo privatnu financijsku imovinu tisućama građana zbog jednostavne činjenice da su se drznuli na ulicama prosvjedovati protiv njegovih poteza? Presedan je to u modernoj demokraciji, koji nas je zastrašujuće približio najmračnijim totalitarnim režimima. Radi se pritom i o potezu kojeg mnogi s pravom sagledavaju kao predukus onoga što Trudeauovi nasljednici i ideološki istomišljenici tek planiraju učiniti.

Trudeauovska pandemijska distopija nije izoliran slučaj. Kina, kao predvodnik jednog novog digitalnog totalitarizma, u ovome trenutku provodi takozvani Sustav društvenog kreditiranja (eng. Social Credit System), u kojem vladajuća Komunistička partija može pritiskom gumba lišiti nepodobnog građanina njegove privatne imovine te mu zabraniti ulaz u trgovine, bolnice, banke, vlakove i aerodrome. S obzirom na to da se Kina masovno oslanja upravo na digitalnu valutu, za društveno isključenog pojedinca to znači da on u trenutku može ostati bez mogućnosti nabavke i osnovnih životnih potrepština, jer vlast ima centralizirani nadzor nad cjelokupnim financijskim sustavom.

Britanski matematičar i filozof John Lennox u svojoj knjizi indikativnog naslova 2084: Umjetna inteligencija i budućnost čovječanstva ističe kako tehnologija kao takva nije ni moralno pozitivna ni negativna, već njezin predznak ovisi o tome tko je koristi i na koji način. U kontekstu Kine i Zapada, Lennox upozorava da ključna razlika nije u tehničkoj razini, jer zapadne tehnologije nipošto nisu inferiorne, već da je razlika je isključivo u vlasničkoj strukturi. Dok su u Kini digitalne tehnologije pod direktnom kontrolom partije, na Zapadu su one još uvijek u rukama raspršenog privatnog sektora. Međutim, to ne znači da je Zapad imun na tehnološku zloupotrebu. Razlika između kineskog nadzornog komunizma i zapadnjačkog nadzornog kapitalizma u kontekstu mogućnosti zloupotrebe manja je nego što se na prvu čini. 

Primjer zabrinjavajuće simbioze korporativnog i javnog sektora nauštrb zaštite privatnosti korisnika/građana jasno se pokazao tijekom pandemije kroz suradnju tehnoloških divova i državnih struktura. Trudeauov kibernetički napad na prosvjednike potpomognut je kartičnim korporacijama koje su pristale dijeliti osobne podatke svojih korisnika i naprasno ih blokirati kada je mahniti premijer to zatražio. Shodno tome,  Apple i Google zajednički su razvili Exposure Notification API – sustav koji su automatski ugradili u svoje mobilne operativne sustave (iOS i Android), omogućujući tako nacionalnim vladama da implementiraju aplikacije za praćenje kretanja i epidemioloških kontakata svojih građana.

Iako je suradnja nominalno bila "dobrovoljna", činjenica je da milijuni korisnika nisu bili svjesni da su im na uređaje već instalirani mehanizmi koji, uz odobrenje lokalnih vlasti, omogućuju državama uvid u epidemiološke obrasce ponašanja pojedinaca. U nekim zemljama, poput Australije ili Izraela, ti su sustavi kasnije korišteni za provođenje lockdowna, određivanje zona kretanja i, u ekstremnijim slučajevima, slanje policijskih upozorenja. To je upravo ono na što Lennox upozorava: granica između državne kontrole i korporativne infrastrukture postaje sve tanja. Privatna tehnologija u službi javnog nadzora stvara sustav kontrole koji formalno ne pripada ni državi ni tržištu, ali efektivno djeluje kao njihova simbiotička fuzija, koju je izutetno teško pozvati na odgovornost te kontrolirati njezinu moć. 

Pa što je, sa svim tim namjerno potisnutim činjenicama na umu, problematično kod ukidanja gotovine i uvođenja digitalne centralne valute, kakvu Europska unija već neko vrijeme priprema? S obzirom na očiti totalitarni refleks mnogih aktualnih vlastodržaca, pogotovo onih upitne legitimnosti iz raznih globalističkih institucija kao što su Svjetski ekonomski forum i Svjetska zdravstvena organizacija, promašeno je u ovome trenutku o toj temi raspravljati na apstraktnoj, teorijskoj razini. Pitanje nije treba li gotovinu per se održavati u vijeke vjekova kao jedino platno sredstvo, već trebamo li je očuvati danas, u ovo tehnocentrično vrijeme svakodnevno rastućeg demokratskog deficita, kada nam sudbinu kroje osobe i strukture opijene moći koje često nitko nije ni za što izabrao.

Je li, primjerice, pametno da jedna Ursula von der Leyen, osoba iznimno upitne moralne konstitucije, koja je na čelo našeg kontinenta zajahala s točno nula glasova građana, može minuciozno pratiti svaku našu platnu transakciju te nadzirati kako upravljamo svojom financijskom imovinom? Možemo li zaista imati toliko povjerenja u tu ideološki ostrašćenu globalističku figuru koja je više puta otvoreno prijetila legitimnim državnim vlastima zbog toga što odstupaju od njezinog uskog i rigidnog svjetonazora? Nadalje, djeluju li današnje banke i kartične korporacije kao vjerodostojni entiteti za koje možemo biti sigurni da će pod svaku cijenu štititi privatnost i dignitet svojih klijenata? Ukidanjem gotovine svaka bi novčana transakcija morala proći kroz njihove ruke. Velik je to skok vjere imajući na umu njihovu povijest, pogotovo onu opisanu nedavnu.

Gotovina je možda nesavršena i svakako manje učinkovita od svog digitalnog pandana. No ona danas predstavlja posljednji bastion osobne financijske autonomije, jer je riječ o fizičkom sredstvu koje omogućuje svjesnu, voljnu ljudsku participaciju. Onog trenutka kada sve postane digitalno, i kada državna ili naddržavna vlast može nadzirati svaki naš virtualni i ekonomski korak – što smo kupili, kada i zašto – riskiramo biti potpuno isključeni iz odlučivanja o vlastitoj privatnosti. Naša sloboda tada gubi svoju metafizičku ukorijenjenost i političku nepovredivost, te postaje privremena dozvola uvjetovana poslušnošću. A povijest jasno pokazuje da oni kojima je dana moć uspostavljanja takvih uvjeta u pravilu tu moć više ne žele prepustiti.