Pojmovni labirint transrodnosti: upozorenje konzervativcima

S obzirom na to da je tema transrodnosti ponovno došla u žarište domaće uspavane javnosti, valja još jednom podsjetiti konzervativnu stranu debate da bude iznimno oprezna s načinom na koji pristupa ovoj kompleksnoj temi, posebice u kontekstu pojmovlja koje koristi.

Jučer smo naime od strane predstavnika hrvatske desnice ponovno mogli čuti tvrdnju da "rod ne postoji nego samo spol". Ta tvrdnja nije samo faktički netočna već je i strateški pogrešna. Prevareni smo ako mislimo da je krajnji cilj transrodne priče omogućavanje muškarcima da postanu ženama i obrnuto – problematika je puno dublja. Idejni začetnici transrodnosti svoj su cilj pronalazili u ukidanju kategorije roda kao takve njezinim postepenim razvodnjavanjem. Aktualno razdvajanje roda od spola u tom smislu ne postoji zato da bi se rod nametnuo, već upravo suprotno: kako bi on na koncu postao suvišan; kako bi muškarci i žene postali supstancijalno jednaki, a različiti samo u svojim akcidentima ili pojavnostima (koje se pak može lako preurediti farmakološkim, hormonskim i operativnim sredstvima).

Michel Foucault, progresivni teoretičar seksualnosti i jedan od vodećih predstavnika takozvanog postmodernizma, rod je promatrao kao društveno konstruiranu i institucionalno nametnutu kategoriju, kojoj je svrha oduzimati ljudsku autonomiju. Sam Foucault je, kako sve više dokaza pokazuje, imao pedofilske sklonosti, stoga se njegovo inzistiranje na dokidanju roda treba gledati i kroz tu prizmu. Ako naime rod ne postoji, tada se briše simbolička granica između dječaka i muškarca ili djevojčice i žene; svi oni postaju naprosto "muško" ili "žensko", te se s njima posljedično može činiti sve kao i s odraslom osobom. Jedini uvjet etičke dopuštenosti svodi se tako na osobni pristanak, bez obzira na dob i stupanj zrelosti.

Katolički filozof Ivan Illich s druge strane u svom djelu Rod razjašnjava da rod nije izmišljena kategorija nego prirodan produžetak spola. On predstavlja kulturno i društveno stasanje dječaka i djevojčica u muškarce i žene. Crkva potvrđuje ovaj stav navodeći da su "spol i rod usko i neodvojivo povezani, iznutra međuovisni, moglo bi se reći – dva su lica jedne te iste 'ljudske' stvarnosti. Muško i žensko, kako ih je Bog zamislio i stvorio, dva su jednakovrijedna, zbog toga i jednakopravna roda."

Bez shvaćanja da rod uistinu postoji kao nužna društvena i ontološka kategorija, ni kršćansko inzistiranje na raspodjeli i komplementarnosti dužnosti muškaraca i žena ne može opstati. "Ravnopravnost" muškaraca i žena, kako se ona u današnjem društvu shvaća, izum je feminističke paradigme, koja je uvelike nastala kao odgovor na industrijalizirano društvo u kojemu su se tradicionalne rodne uloge već razvodnile s ciljem pretvaranja oba spola u ekvivalentne potrošače i proizvođače (tj. radnike). Ako je razlika između muškaraca i žena samo u njihovim spolnim organima, onda feminističko pitanje zašto žene nisu u jednakim brojevima uključene u poslovne procese (to jest, zašto namećemo različitost muško-ženskih dužnosti) doista stoji.

Čak i radikalniji rodni teoretičari, kao što je Simone de Beauvoir, koja je u poznatom slučaju ustvrdila kako se ženom ne rađa već se ženom postaje, gradili su svoje teze na zrncima istine. Ženom se zaista postaje: tvrditi da je djevojčica isto što i žena dovodi nas do foucaultovske krajnje opasne retorike, na kojoj su svojevremeno parazitirali najgori pseudoznanstvenici kao što su Alfred Kinsey i John Money. Djevojčica naravnim putem stasa u ženu, a dječak u muškarca tako da postepeno uče što se od njih očekuje, kako od njihove okoline, tako i od njihova Stvoritelja. De Beauvoirina teza je dakako opasna upravo zato što sadrži parcijalnu istinu, na koju je nasađena ogromna destruktivna laž da svatko može postati ženom ili muškarcem, neovisno o svojim biološkim i ontološkim datostima.

Ništa od ovoga nije traženje dlake u jajetu. Slovo T u LGBT paradigmi teži amorfizaciji muškaraca i žena; njihovom suobličavanju i posljedičnom stvaranju jednoga novoga transhumanog bića, koje je (re)kreirano ljudskom rukom, točnije tehnologijom. Bez muškoga i ženskoga roda, muškarci i žene zaista postaju jednaki izuzev svojih tjelesnih karakteristika, iz čega proizlazi pitanje: zašto ne bismo dozvolili voljnim pojedincima da vrše promjene na svojim tijelima ako će takvim restrukturiranjem (možda) postati zadovoljniji sa sobom?

Problem takozvanih spolnih tranzicija nije samo u tome što su biološki nemoguće već i u njihovu svođenju čovjeka na potpuno samoodređujuće biće; na svojevrsnog homo deusa ili kartezijanskog duha u materijalnom tijelu kojega valja osloboditi njegovih nepravedno nametnutih datosti ili okova. Da ponovimo, spol nije samo biološka nego i ontološka kategorija, dok je rod naravni i kulturni produžetak spola, u kojemu čovjek uči djelovati u skladu s darovima koji su mu dani. Budimo oprezni sa zalascima u ove teme bez adekvatne dubinske pripreme.