Velika zamjena

Francuski pisac Renaud Camus razvio je svoju poznatu teoriju Velike zamjene (franc. grand remplacement) kako bi njome razjasnio civilizacijska gibanja zapadnoga društva kroz posljednja stoljeća. Riječ je o svojevrsnom kolektivnom zamoru i općem gubitku smisla, koji uzrokuju čudnovate suicidalne tendencije naše civilizacije, a koje se kristalno jasno očituju i kroz masovne migracije koje već desetljećima sami zazivamo i perpetuiramo.

No, unatoč onome na što se većina Camusovih kritičara fokusira, Velika zamjena ne označava samo masovnu zamjenu stanovništva, potaknutu dijelom migracijama, a dijelom tragično niskim prirodnim prirastom u zapadnim državama. To je možda središnji element ove teorije, ali nikako nije jedini. Naime, odumiranje zapadnoga svijeta manifestirano je i u gubitku naših navika, običaja i načina života, odnosno upravo onih elemenata zbog kojih toliki broj stranaca uopće i želi živjeti u našim zemljama.

Uzmemo li kao plastičan primjer očiti pad kvalitete u uslužnim djelatnostima u Hrvatskoj kao turističkoj zemlji, koji je velikim dijelom potaknut zapošljavanjem jeftine strane radne snage kako bi se udovoljilo kvotama nametnutima od strane Europske unije, postaje jasno da se Velika zamjena događa i na razini usluga koje svakodnevno konzumiramo. Dok su taksisti nekada poznavali grad kao svoj dlan i često bili bolji vozači od svojih klijenata, danas su to priučeni radnici koji ne poznaju grad, a često su tek nedavno položili vozački ispit.

Naši posjeti restoranima, kafićima, hotelima, kao i korištenje transportnih usluga, zamijenjeni su nečim što još ima privid stvarnosti, ali je u stvarnosti znatno lošije nego prije, do te mjere da prijašnje i sadašnje usluge gotovo više ne možemo nazivati istim imenom. Pri tome, opća degradacija kvalitete nije isključivo rezultat masovnih migracija, već je proizvod šireg fenomena nestanka onoga što je Richard Weaver nazivao metafizičkim užitkom u radu, što je pak dovelo do normalizacije nedostatka vrsnosti u obavljanju poslova te time i zapošljavanja nestručne, ali jeftine radne snage.

Nadalje, naše građevine postaju sve nekvalitetnije i nesigurnije, jer ih više ne gradimo kao vlastite domove, nego za brzu prodaju i što veću zaradu. I to uz spremnost mnogih prodavatelja da stranim radnicima iznajme prostore koje svojim sugrađanima nikada ne bi ponudili zbog gotovo neljudskih uvjeta. Tako se i krajobraz naših gradova mijenja u smjeru novog, nesigurnijeg i općenito ružnijeg urbanizma, koji u pravilu odudara od postojećeg arhitektonskog identiteta.

U sličnom tonu, boravak u vlastitim gradovima mnogim građanima diljem Europe više nije isti kao nekad. Sigurno hodanje ulicom zamijenjeno je izbjegavanjem određenih kvartova koji su postali tzv. "no-go" zone. Žene sve češće izbjegavaju hodati same, što ovih dana jasno vidimo u masovnim neredima u Španjolskoj, ali nažalost i u samome Zagrebu.

Velika zamjena može se uočiti i u općoj promjeni naših političkih kretanja, gdje se nekadašnji demokratski poredak zamjenjuje novom vrstom birokratizirane tehnokracije. Naše se države mijenjaju, no ne zato što je narod to zatražio, već ponajprije zato što je šačica globalističkih organizacija algoritamski nametnula određene migrantske kvote koje svaka država mora prihvatiti, neovisno o uspješnosti tog multikulturalnog eksperimenta, pa čak i unatoč njegovim dokazanim praktičnim promašajima.

Možda i najtragičnije od svega, Zapad danas prolazi kroz veliku smjenu i na području kulture i duhovnosti, zapadajući u svojevrsnu dekulturizaciju i materijalizaciju. U tom se procesu bogatstvo naše baštine odbacuje kao zastarjelo i tlačiteljsko, dok se duhovnost i kršćanska vjera nastoje zamijeniti bezličnom i jalovom, tehnocentričnom suvremenom pseudoracionalnošću, koja u svom krajnjem obliku vodi prema transhumanizmu; stanju u kojem se i sam čovjek smjenjuje nekakvim novim, amorfnim, bezličnim, iskorijenjenim tehno-globaliziranim bićem.

Camusova teorija Velike zamjene stoga nadilazi kritiku masovnih migracija. Ona upozorava na duboku promjenu temeljnih okvira naše egzistencije; kako kroz promjenu presjeka stanovništva, tako i kroz pad kvalitete proizvoda, stručnosti radnika, sigurnosti javnog prostora i, u konačnici, načina na koji kao kolektiv te kao pojedinci živimo.