Hrvatski državni vrh: ironični odmak

Život nekoga tko se bavi dubljom društvenom i kulturnom kritikom specifične je naravi. Nakon godina izučavanja tog svojevrsnog zanata postaje vam jasno koliko je teško ugasiti onaj dio sebe koji svemu pristupa s određenim kritičkim odmakom. U očima onih koji su se upustili u tu pustolovinu gotovo nijedan javni događaj ne može se promatrati kao nešto nezanimljivo i prolazno, pa tako ni živopisno ponašanje naših političara na jučerašnjem mimohodu.

Naime, u jednoj od scena koje su domaći glavnostrujaški mediji svesrdno prenijeli možemo kao na mikroprimjeru iščitati karakter hrvatskog parlamentarnog i predsjedničkog državnog vrha. U videu koji prilažem u privitku glavne uloge redom igraju: premijer, predsjednik, član vlade iz koalicijskog manjinskog partnera i ostatak parlamentarne većine. Pa krenimo redom u zajedničku analizu.

Hrvatski je premijer, kako je mnogima jasno, svojevrsni politički projekt, kojemu je (svijetla) karijerna sudbina bila zagarantirana i prije formalnog početka njegove karijere. On je priučeni političar par excellence; čovjek za kojeg nikada nije bilo upitno čime će se u životu baviti, pa time i osoba koja je krajnje, čak fah-idiotski specijalizirana za obnašanje svoje trenutne dužnosti. Mogli bismo reći kako onkraj premijerstva našeg premijera kao da nema ničega. On je oživotvorena jungovska persona – politički akter koji je toliko minuciozno, neorganski izgrađen sukladno interesima onih koji su ga željeli vidjeti na pozicijama koje danas zauzima, da je uistinu teško ispod te fasade naslutiti čovjeka od krvi i mesa; čovjeka s emocijama; čovjeka koji se nekada budi loše volje a nekada dobre; kojemu frizura nije svakog dana savršeno briselski jednaka. 

S druge strane, u njegovu slučaju ne prepoznajemo ni čovjeka koji je poneki put pročitao nešto što izlazi izvan obavezne literature inkubatora u kojem se odgajala zlatna politička mladež. Takvog je premijera teško, gotovo groteskno zamisliti kao ne-premijera. Možemo li hrvatskog premijera zamisliti kako, primjerice, uz jutarnju kavu priča neki vic koji mu je u trenutku pao na pamet – ili nas pak i ti neuspjeli pokušaji vraćaju na njegovo uobičajeno suhoparno i bezlično recitiranje ranije naučenog službenog materijala?

Premijer u spomenutoj snimci reagira upravo onako kako bi se i moglo predvidjeti. Riječ je o čovjeku koji je tijekom godina svoje vladavine gotovo bez iznimke zagovarao liberalno-progresivne vrijednosti, zalazeći u konzervativizam isključivo onda kada je, na unutarstranačkim izborima koje još uvijek dijelom čine misaoni pripadnici tobožnje hrvatske desnice, trebao uvjeriti većinu da pred sobom ipak nemaju tek produkt briselsko-liberalne klike koja je udaljena od njih jednako koliko i od demosa. Taj isti čovjek danas, u trenutku kada je i njegova europejska klika prepoznala kolektivno skretanje zapadnog stanovništva prema konzervativizmu te sukladno tome preobukla svoj ideološki kaput, indikativno pjevuši Thompsonove domoljubne pjesme – pjesme istog onog Thompsona kojemu je do prije nekoliko godina bilo zabranjivano nastupati u vlastitoj državi.

Drvenim, priučenim pokretom, premijer prepoznaje Thompsonove taktove i započinje lagano njihanje u ritmu. Nije to ples, nego gesta napora: znak čovjeka koji zna da mora pokazati osjećaj, ali ga ne zna proizvesti. U toj ulozi, za koju ga nitko nikada nije pripremao – ni debatni kružoci u Briselu, ni domaće elitne političke škole – ubrzo nastupa nelagoda, stoga primjećujemo gotovo panično traženje potpore od okoline, to jest od svojih stranačkih kolega. Njegova je stranka, kako smo naučili kroz desetljeća, slijepo poslušna aktualnom vođi – barem do one mjere dok njihovi vlastiti interesi (poslovni, familijarni, financijski itd.) nisu dovedeni pod upitnik. Vladajuća stranka iskusna je u iščitavanju onoga što je vođi potrebno, stoga prepoznaje signal te se i sama upušta u ritmično ljuljuškanje. Ohrabren tom podrškom, premijer ustaje te ritmično pljeskanje zamjenjuje nečim nalik stvarnom plesu, na što mu kolege odgovaraju sličnim priučenim, nelagodnim, ali uporno poslušnim pokretima. Karakter vladajuće stranke i njezinih članova, od vrha nadolje, time je simbolički zaokružen.

Predsjednik, s druge strane, predstavlja premijerova pandana. Iako je završio iste škole i slijedio gotovo identičan karijerni put, te iako su mu politički potezi supstancijalno jednaki premijerovima, on u javnosti igra ulogu intelektualno slobodoumnog mangupa, dečka s kvarta (pa makar to bio i Tuškanac), koji je obaveznu političku literaturu povremeno prekidao navodnim uličnim tučnjavama. Kao takav, predsjednik godinama živi u stanju razdijeljene ličnosti. Javnosti se sve češće predstavlja, njegovim riječima, kao liberalni konzervativac, iako je ranije bio socijaldemokratski premijer, pri čemu te iste olinjale socijaldemokrate po potrebi i dalje pripomaže održavati na političkom životu. Nadalje, naš slobodnomisleći mangup često se u javnosti protivi ludostima progresivnog doba, primjerice propagandi glavnostrujaških medija, no ipak se nikada jasno ne ograđuje ni od progresivizma ni od globalizma. Teško je, vjerujemo, održavati sve te loptice u zraku: biti istovremeno mangup i intelektualac, socijaldemokrat i konzervativac, suverenist i globalist.

Predsjednik-žongler stoga ne napušta binu prilikom Thompsonove pjesme i opisanog hadezeovskog kola, jer bi to u javnosti moglo biti percipirano kao njegova negacija domoljublja, ali ni ne ostaje na svom mjestu, jer bi to za socijaldemokrate značilo njegovo konačno prigrljivanje desnice. Umjesto toga, on ustaje i započinje vjerojatno isforsirani razgovor s vojnicima oko sebe. "Ovdje sam najsigurniji", možda je pomislio.

U nešto daljem kutku zapažamo i predsjednika umiruće, nominalno desne stranke, koja je svoju političku smrt potpisala tijekom posljednjih parlamentarnih izbora kada je u ime kokošarskih interesa odlučila surađivati s vladom koju je prije toga krvoločno kritizirala. Taj politički akter ovdje simbolički razotkriva stanje svog profesionalnog uma, pokazujući se kao netko tko je nezainteresiran za stvarnost, tko radije tipka po mobitelu nego što promatra svijet oko sebe, tko će se radije sakriti u crnilo ekrana nego što će donijeti vrijednosni sud o rasplesanom, novopečeno domoljubnom premijeru i psihološki razdijeljenom predsjedniku. Njemu je najvažniji njegov mobitel (ili njegovi interesi), dok su javnost i svijet oko njega suštinski nebitni.

Biti društveni kritičar nije lako, jer i samo dvadesetak sekundi gledanja ove scene ostaje s vama tjednima. Nadajmo se stoga Hrvatskoj u kojoj će performansi političara postati barem ponešto iskreniji, prirodniji i oku ugodniji od ovih kojima trenutno svjedočimo. Možda ćemo u tom trenutku imati vodstvo koje brani naš suverenitet, naše granice i naše vrijednosti umjesto plošnih i prevrtljivih glumaca poslušnih ovom pogubljenom duhu vremena.

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=UIhaUASzUgk