O fragmentiranosti modernog čovjeka

Američki filozof Richard Weaver pisao je o specifičnom problemu suvremenog čovjeka kojeg je nazivao stanjem fragmentiranosti. Prema Weaveru, u trenutku u kojem je čovjek prestao djelovati u sferi istine te težnju istini zamijenio hvatanjem golih činjenica, intrinzična raspršenost svjetovnih činjenica odrazila se i na njegov um, koji je također postao fragmentiran, odnosno lišen težnje za cjelovitošću i sustavnom organizacijom. Dok Aristotelovi filozofski i opći misaoni poduhvati započinju naglašavanjem važnosti težnje univerzalijama, dakle apstraktnom, vječnom znanju, moderni je čovjek tu paradigmu zamijenio tehnoznanstvenom mantrom koja vrednuje „samo činjenice“.

Čovjeka koji djeluje u takvim okvirima mnogo je lakše manipulirati nego njegovog antičkog pretka. Weaverov američki filozofski kolega Neil Postman, inače kritičar hipertehnologizacije našega svijeta, na kreativan je način dočarao ovaj problem, rekavši da ljudi danas, unatoč svojoj nominalnoj informiranosti, vjeruju nebulozama više nego ikada prije. Pokušajte svom sugrađaninu iznijeti neku ludu i očito pogrešnu tvrdnju o svijetu, potkrepljujući je argumentom da su tako nedavno ustvrdili stručnjaci, i uvjerit ćete se da će stručnost zamišljenih stručnjaka biti dovoljna da se i najluđa tvrdnja prihvati na barem donekle ozbiljno razmatranje. 

Iako su imali manje činjeničnog znanja nego mi, ljudi ranijih epoha bili su mnogo više ukorijenjeni; imali su određena uvjerenja koja nisu bila podložna relativizaciji i samoizjedajućem skepticizmu, a koja su ih čuvala od upliva štetnih pseudointelektualnih nebuloza. Sagledavajući toliko zagovaranu „otvorenost“ suvremenog doba, G. K. Chesterton u tom je smislu istaknuo da otvoreni um sam po sebi ne znači mnogo. Nakon otvaranja uma, kao i otvaranja usta, trebalo bi uslijediti i njihovo zatvaranje uz pomoć nečeg konkretnog i čvrstog.

Aristotelov svijet, kao i naš, bio je svijet znanstvenih eksperimenata i dubinskog promišljanja, no on je bio i svijet uronjen u minuciozno u-ređen kozmos, kozmos navođen Logosom, odnosno logikom ili istinom. Relativizacija takvih metafizičkih stajališta nalik je kidanju niti koja priječi nekontrolirani let balona. Intelekt današnjih ljudi njiše se na vjetrovima onoga što su svjetovni autoriteti na određeni dan zaključili, jer su gotovo sve njegove ranije učvršćujuće niti olabavljene. „Struka“ danas može istovremeno zastupati i dvije potpuno kontradiktorne tvrdnje, a da to nitko ne prepozna kao problematično. Fragmentiranost stavlja ljudski um u trajno stanje kognitivne disonance, u kojem čovjek razmišljajući o narativu x doista vjeruje u njega, a dok razmišlja o kontradiktornom narativu y, u njega vjeruje s jednakom revnošću.

Weaverova problematika očigledna je u našoj svakodnevici. Našom civilizacijom upravljaju pojedinci koji su istovremeno suicidalno permisivni i krvoločno dogmatični. Radi se o akterima koji sustavno odbijaju pregovore za zaustavljanje ratova na od njih udaljenim područjima istočne Europe i Bliskog istoka, dok paralelno s time hiperpermisivno dopuštaju nikad viđene masovne migracije u svome dvorištu. Drugim riječima, na granicama carstva igraju ulogu velikih vojskovođa i ratnika, a u svojim se kulama kite perjem pacifističke, gotovo hipijevske tolerancije, u ime koje skreću pogled s masovnog porasta kriminala i općeg unutarnjeg urušavanja vlastitih država. 

Možda je još tragičnije od njihova oportunističkog djelovanja to što narod njihovu kontradiktornost ne prepoznaje kao problematičnu. Građani tako uredno slave vojne parade u državama poput Francuske, zaboravljajući na tih nekoliko paradirajućih dana da im, unatoč svim sjajnim novim tenkovima i zrakoplovima, država kakvu su poznavali polako nestaje pred očima. Shodno tome, donedavni domaći zagovornici oduzimanja prava svojih sugrađana u ime agresivno nametanih tehnoznanstvenih farmakoloških preparata preko noći su postali tolerantni i inkluzivni borci protiv „fašizacije“ Hrvatske. Ne treba trošiti previše riječi o tome kako vlasti diljem tzv. liberalnodemokratske Europe trabunjaju o slobodi govora, dok se tisuće ljudi diljem kontinenta zatvaraju zbog nepodobnih riječi na društvenim mrežama.

Sve nas to podsjeća i na poznatu tezu Hanne Arendt, koja je, najavljujući buđenje novog, represivno-tolerantnog totalitarizma na Zapadu, rekla da idealni konzument totalitarnog režima nije uvjereni nacist ili komunist, već pojedinac koji je toliko fragmentiran da više ne zna što je istina a što laž. Društvo u kojem je ontološka opstojnost istine odbačena, istinitost se utvrđuje isključivo ljudskom voljom, odnosno - točnije rečeno - istina se više ne utvrđuje već se „činjenice“ kreiraju i nameću u narativnom obliku preko hladnih, raščovječenih legalističko-birokratskih mehanizama.