Preskoči na glavni sadržaj

Objavljeno

Divide et impera i kako segregacija preko noći može postati slobodom

Činjenica da će na Interliberu neki štandovi biti označeni kao „mjesta slobode“ mikroprimjer je ritualiziranog i parareligijskog momenta suvremenog, progresivizmom natopljenog društva. Naime, i više je nego ironično što upravo organizator Interlibera pristaje na ovakve manipulativne inicijative moralno kamatarskih progresivnih udruga, imajući na umu da je isti taj Interliber prije samo nekoliko godina revno primjenjivao najveći segregacijski alat u povijesti demokratske Hrvatske. Nakon poslušnog korištenja takozvanih pandemijskih potvrda, za koje danas znamo da nisu bile utemeljene ni na čemu osim na psihosocijalnom globalističkom eksperimentiranju, pa stoga ni ne mogu biti ništa drugo doli sredstvo segregacije, čovjek bi očekivao da će organizator Interlibera imati barem trunku samopoštovanja te da se neće sramotiti glumeći borca za slobodu mišljenja, izražavanja i okupljanja – svega onoga što je donedavno sam ograničavao. Ako ste vi, gospodo, zaboravili, mi nismo: ni masovnu cenzuru ...

Osvrt na jednu progresivnu ispraznicu

Bivši saborski zastupnik i filozof Marko Vučetić kritizirao je nedavnu javnu izjavu nadbiskupa Kutleše povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. U dotičnoj izjavi nadbiskup kaže kako hrvatski branitelji nisu ginuli za ideološke eksperimente novih generacija, osobito onih koji napadaju brak i majčinstvo. Nadbiskup je u svom zaključku očigledno u pravu, no to gospodina Vučetića nije spriječilo da izjavu provuče kroz vlastiti ideološki aparat, nazivajući ju "najsnažnijom Kutlešinom javnom samokritikom do sada", jer se "brak treba živjeti, a ne svoditi na definiciju" (što god to značilo), te jer majčinstvo, prema njegovu tumačenju, ne smije biti motivirano domoljubljem.

Ispraznicu o tome kako se brak "živi" ne treba posebno komentirati: riječ je o klasičnom pokušaju razvodnjavanja konkretnih, najčešće tradicionalnih institucija, sličnom onome u kojem se tvrdi da se vjera ne treba konzumirati kroz organiziranu Crkvu, nego "autentično" i na svoj način. U oba slučaja podrazumijeva se prešutna i pogrešna premisa da Crkva (u prvom primjeru) ili tradicionalni brak (u Vučetićevu slučaju) izravno priječe autentično življenje tih sfera, što je, naravno, netočno. Nadalje, Vučetića bi valjalo upitati što je to što se živi ako tome ne smijemo dati konkretnu i jasnu definiciju. Ako brak može biti što god poželimo, onda on de facto nije ništa. Bez definiranja koncepata u neku ruku zaista ne može biti ni njihova življenja.

S druge strane, točno je da obitelj mora zauzimati višu razinu u vrijednosnoj hijerarhiji od domovine. Ispravan redoslijed glasi: I. Bog, II. obitelj, III. domovina. No, ostaje nejasno gdje je i zašto Vučetić u nadbiskupovoj izjavi pronašao izvrtanje te ispravne hijerarhije. Čini se kako je zaista riječ o ideološkom mehanizmu koji u nadbiskupove riječi mora učitati nešto problematično, makar toga u stvarnosti nema, kako bi se ritualno mogla odraditi uobičajena paljba progresivnih i antitradicionalnih parola.

Pritom nije posve jasno pristupa li Vučetić nadbiskupu kao vjernik koji Crkvi dobronamjerno ukazuje na mogući propust, ili pak kao ostrašćeni ideolog, kakvih su prepuni glavnostrujaški mediji. Riječ je o bivšem saborskom zastupniku koji se povezivao s pregršt raznolikih političkih opcija – od tada centrističkog Mosta, preko liberalnolijeve Dalije Orešković, do desne Ruže Tomašić. Današnji Vučetić možda nadbiskupa vidi kao problem, a sutrašnji će, tko zna, potpisivati svaku njegovu izjavu.

U svakom slučaju, tragikomično je gotovo svakodnevno promatrati etablirane intelektualce, a osobito filozofe, kako kastriraju vlastitu misaonu oštrinu ne bi li se svidjeli medijima i uhvatili svojih pet minuta pod reflektorima. Iako Vučetiću takvi reflektori možda trebaju, oni nadbiskupu nisu potrebni, jer njegov reflektor nije s ovoga svijeta.

#SapereAude

Primjedbe