Sotona u modernom svijetu govori jezikom žrtava

René Girard u svom je čuvenom upozorenju napisao da Sotona u modernom svijetu govori jezikom žrtava. U toj rečenici leži ključ razumijevanja mnogih najbolnijih točaka našeg doba. 

Prema Girardu, nakon što je Krist rekonceptualizirao misaone i djelatne okvire zapadnoga čovjeka, stavljajući po prvi put u njihovo središte one najslabije, zlo je poprimilo novo obličje. To obličje možemo nazvati postkršćanskim žrtvoslovljem, u kojem je kristoliko milosrđe zamijenjeno pojmom takozvane tolerancije.

Znakovito je da su progresivni filozofski začetnici naše pseudotolerantne epohe od samoga početka naglašavali kako njihovu novu verziju milosrđa ne treba shvaćati kao obnovljeni pokušaj kršćanskog utjelovljenja Krista i njegova djelovanja (tzv. Imitatio Christi), nego kao oruđe za obračun s ideološkim neistomišljenicima. Tako je Herbert Marcuse, poznati kulturni marksist, već šezdesetih godina prošloga stoljeća, u jeku seksualne revolucije i njezina prodora u zapadno društvo, pisao o „represivnoj toleranciji“, to jest o toleranciji kao izlici za represiju nad onima koje je njegova ideologija proglasila nepodobnima.

Radi se o jednom u nizu slučajeva u kojima su kršćanske vrednote dekristijanizirane, odnosno smijenjene svojim sekularnim, najčešće marksističkim ili liberalnodemokratskim parnjacima. Taj je fenomen G. K. Chesterton nazivao „podivljalim vrlinama“ modernog svijeta, ističući kako je zlo našega doba teško prepoznati jer se, za razliku od prijašnjih vremena, ono skriva iza naizgled hvalevrijednih koncepata poput tolerancije, inkluzivnosti, raznolikosti ili demokratičnosti. Danas smo, slijedeći chestertonovski misaoni tok, „previše dobri“, odnosno toliko površno dobri da se to naše dobro pretvara u labilni pseudomoral, lišen čvrstih temelja, ispod kojega se zapravo kriju isti mehanizmi netrpeljivosti i agresije koji su obilježili najmračnije povijesne epohe.

Sreća u nesreći jest da je to začahureno zlo suvremenog Zapada posljednjih godina podosta jasno pokazalo svoje pravo lice, barem onima koji su bili voljni otvoriti oči. Tijekom nedavne javnozdravstvene krize mogli smo iz prve ruke svjedočiti koliko agresije, mržnje i totalitarnog refleksa ključa u podnožju našega svijeta. Dovoljno je podsjetiti da je gotovo trećina američkih demokrata, inače vodećih izvoznika progresivnog, wokeističkog pseudomorala diljem svijeta, zagovarala oduzimanje djece roditeljima koji nisu prihvatili tadašnje farmakološke pripravke, kao i zatvaranje onih koji su ih kritizirali na društvenim mrežama. Sve to, naravno, pod krinkom zaštite žrtava od navodno ubojite bolesti.

Stoga, kada danas u javnom prostoru naiđete na nekoga tko se kiti wokeističkim perjem, tko je brz na obaraču proglasiti vas antivakserom, teoretičarem zavjere, nacionalistom, rasistom, homofobom, klerofašistom ili nekim drugim ispraznim pseudoargumentativnim etiketama, dovoljno je proguglati njegovo ime te vidjeti kako se ponašao u periodu od 2020.-2023. Vrlo je vjerojatno da je tada, unatoč punim ustima zaštite slabih, različitih i potlačenih, zagovarao neke od najgorih društvenopolitičkih poteza koje je suvremena demokracija ikada vidjela.

Girardovo nas upozorenje podsjeća na ono što se zapravo krije iza moralizirajućeg prenemaganja suvremenog liberalnodemokratskog poretka.

#SapereAude