Preskoči na glavni sadržaj

Objavljeno

Divide et impera i kako segregacija preko noći može postati slobodom

Činjenica da će na Interliberu neki štandovi biti označeni kao „mjesta slobode“ mikroprimjer je ritualiziranog i parareligijskog momenta suvremenog, progresivizmom natopljenog društva. Naime, i više je nego ironično što upravo organizator Interlibera pristaje na ovakve manipulativne inicijative moralno kamatarskih progresivnih udruga, imajući na umu da je isti taj Interliber prije samo nekoliko godina revno primjenjivao najveći segregacijski alat u povijesti demokratske Hrvatske. Nakon poslušnog korištenja takozvanih pandemijskih potvrda, za koje danas znamo da nisu bile utemeljene ni na čemu osim na psihosocijalnom globalističkom eksperimentiranju, pa stoga ni ne mogu biti ništa drugo doli sredstvo segregacije, čovjek bi očekivao da će organizator Interlibera imati barem trunku samopoštovanja te da se neće sramotiti glumeći borca za slobodu mišljenja, izražavanja i okupljanja – svega onoga što je donedavno sam ograničavao. Ako ste vi, gospodo, zaboravili, mi nismo: ni masovnu cenzuru ...
Objavi komentar
Otvori

Arijadnin pjev

Obgrljena tamom, noć se šulja poput smrti;
Lišće palo s bujne krošnje nespokojno drhti.
A mjesec šapće ponad svega, jedva čujan, miran, tih,
no ja ga srcem začuh glasno, kao da je silan krik.

Kriste, ja ti želim stići, al me priječi ovaj svijet,
slijepe ulice u mojoj glavi, ovih čudnih misli splet.
Kriste, dođoh ti jer tvojim mačem ubih zvijer -
Ta zašto bi mi dao plan, bez da mi pokažeš smjer?

U podzemlju začuh kucaj, dodir prstiju po staklu.
Jel' to opet poziv tvoj, il štropot lanaca u paklu?
Da skrenem tamo ili amo, treptajem mi Duha javi!
Daj presijeci ovu petlju, ovaj rat u mojoj glavi.

Kriste, ja ti želim stići, al me priječe moje misli.
Labirintom ovim pužem, a hodnici su tako skliski.
Nema niti da me prate, da me putem Tvojim vode
van iz ove mutne tlapnje, van iz privida slobode.

Gdje si, zašto hodaš gore-dolje, pećinama svojim praznim?
Zar ne vidiš da ja sam ovdje, da te izmožden od puta tražim?
Mač koji nosim sve je teži, zašto mi ga slabom daješ? 
Poraženog tijela ležim, vapeći za obećanjem...

Gdje si? Gdje si? U mraku sam i svjetiljka mi ostaje bez luči!
Prašinu sa mene stresi – samo želim stići kući!
Koža moja sva me steže, uzgred, svaka kost me boli.
Zgasnule su moje vjeđe, a krv se moja svukud proli'.

Kriste, ja ću jednom doći, domoći se tvoje barke,
zaobići ću ove strašne, pogibeljne zamke.
Bijah slijep i ti me spasi, nisam im'o Bog zna kud.
Moju mapu svjetlost krasi, no da li lutam uzalud?

Ponoć spusti svoje tijelo otežalo pored mog,
i ko da čujem blage kapi rijeke ponad čela svog.
Dozivaju me gromkim glasom i čine mi se tako krupnim,
kao da me silom mame da u brzu rijeku stupim.

Kriste, htjedoh tvoje lice, no pogleda od tebe skrivam;
od srama što sam tako bijedan, poražen i dalje bivam.
Ova tama sve je gora, sve što dotaknem je hladno...
Rasplamsalu nit mi pruži, moja slavna Arijadno!

Kriste, htjedoh tvoje dvore, ali moga srca kruta
sablaznila me gadna narav, i skrenula me s puta. 
No daj da pjevam tvoju slavu, da hvalim tvoje Ime,
da Ti meni snagu daješ – a ja proslavljam Te time.



Primjedbe

Objavi komentar