Kršćanstvo u postkršćanskom dobu: upozorenje

C. S. Lewis jednom je napisao da je kršćanstvo ili najvažnija stvar na svijetu ili nešto posve beznačajno. Ako je kršćanstvo istinito, tada njegova načela moraju biti polazište i ishodište svakoga našeg djelovanja; ako pak nije, onda se na njegove vrijednosti uopće ne treba pozivati. Jedino što kršćanstvo ne može biti, nadodaje Lewis, jest nešto srednje važno, odnosno nešto nalik privatnoj stvari koju svatko može koristiti prema vlastitim potrebama i željama.

Dvadeset i prvo stoljeće možda je i najopasnije za kršćanstvo upravo zato što se danas, za razliku od prošlih razdoblja kada su se kršćani javno progonili, ono nastoji razvodniti ili svesti na nešto relativno (ne)važno. Svođenje kršćanstva na istu razinu s ideologijama današnjice – primjerice klimatskim aktivizmom, feminizmom ili multikulturalizmom – ima upravo takav učinak. Njihova trenutna uspješnost u rastakanju čvrstine vjere proizlazi iz toga što su naučile govoriti iskrivljenokršćanskim jezikom, zbog čega ih možemo nazivati postkršćanskim ideologijama.

Postkršćanske ideologije dominiraju našom civilizacijom jer uspješno parazitiraju na kršćanskim obrascima, koji su zapadnom čovjeku postali toliko samorazumljivi da je zaboravio njihovo izvorno podrijetlo. A kada prihvatimo prvo slovo ideološke abecede – kada umjesto kršćanske nomenklature počnemo koristiti naizgled bezopasne sekularno-progresivne pojmove – teško možemo izbjeći prihvaćanje i svih ostalih njihovih slova, pri čemu svako novo slovo treba sagledavati kao još jedan korak udaljavanja od istinskog nauka.

Danas se tako govori o tolerantnosti umjesto o milosrđu, o inkluzivnosti umjesto o univerzalnosti, o ravnopravnosti umjesto o komplementarnoj jednakosti u Božjim očima. Razlike između ideoloških i religijskih načela često su vrlo suptilne, ali one su i presudne. Kršćani, a osobito katolici kao pripadnici najdubljeg dijela kršćanskoga bazena, stoga moraju znati prepoznati opasnosti suvremenog doba. One više ne dolaze samo kroz otvorene i nasilne progone, nego i preko prikrivenih duhovnih napada dekadencije, relativizma i sekularnog žrtvoslovlja s jedne strane, te tehnoscijentističkog dogmatizma s druge.

Kršćanstvo i postkršćanske parareligije ne mogu supostojati. Svaki pokušaj suobličavanja vječne Istine s iskrivljenim istinama partikularnog duha vremena nosi opasnost da budemo zavedeni potonjima. Valja se stoga podsjetiti i drugih Lewisovih riječi: "Ako inzistiramo na zadržavanju djelića pakla (pa tako i svijeta), nećemo vidjeti Raj: ako prihvatimo Raj, nećemo moći zadržati ni najintimnije suvenire iz pakla."

#SapereAude