O gnosticima u Hrvatskom saboru

Ne možemo prodrijeti u nutarnji svijet dotične saborske zastupnice te vidjeti vjeruje li ona zaista u pravovjerne mantre aktualnog duha vremena kojima tako revno puni javni prostor. No trebali bismo znati ideološku genezu ovakvoga ponašanja, kao i razloge zbog kojih je ono u današnjem društvu toliko rašireno, štoviše, sagledavano kao hvalevrijedno. Nakon tih spoznaja postaje manje važno jesu li ovakva ritualna prenemaganja, natopljena mržnjom, posljedica zastupničinih istinskih uvjerenja ili pak njihovog oportunističkog korištenja s ciljem održavanja svoje političke i javne relevantnosti.

Bilo kako bilo, očito je da je ovdje riječ o klasičnom primjeru jedne od najpotentnijih kolektivnih hipnoza suvremenog zapadnog društva – one koja je na marksističkim temeljima izgradila jedan novi, srodni ideološki sustav vjerovanja, u kojemu se, umjesto kroz prizmu klasne borbe, svijet sagledava kao bojište raznih potlačenih i tlačiteljskih skupina: muškarci protiv žena, heteroseksualci protiv homoseksualaca, mračni kršćani protiv tolerantnih progresivaca itd. Princip je dakle ostao isti, i to ne samo od Marxa, nego još dublje u filozofsku povijest: od Hegelovog mehanizma gospodara i roba pa sve do ranokršćanskih gnostičkih heretika.

Gnosticizam je naime svijet promatrao kao u srži iskvareno mjesto koje treba nadvladati posebnim, mogli bismo reći ideološkim znanjem, dostupnim samo probranima – u našem dobu nazivanima progresivcima. Ideologija koja potiče verbalne izljeve spomenute zastupnice počiva upravo na ideji svijeta kao bojnog polja, koje nema intrinzični smisao, pa se on traži u neprestanom otporu, odnosno u stalnim ideološkim sukobima.

Ranije sam stoga pisao kako kršćanski koncept creatio continua, prema kojem Bog neprestano stvara i održava svijet u ljubavi i providnosti, u suvremenim ideologijama biva posuđen, ispražnjen od izvornog smisla i zamijenjen njegovom izokrenutom slikom: konceptom pugna continua, odnosno permanentne borbe. Umjesto Boga koji iz ljubavi stvara, tu je vječni neprijatelj, žrtveni jarac kojega valja mrziti kako bi se oko te mržnje mogli homogenizirati, pri čemu homogenizacija spram vanjskog neprijatelja nije specifičnost modernog doba, već karakteristika svih predkršćanskih, nekršćanskih, pa tako i postkršćanskih civilizacija.

Ono što je danas specifično jest to da se na kršćanstvom prožetom Zapadu žrtveni jarac traži korištenjem iskrivljenokršćanske retorike, kroz svojevrsno sekularizirano žrtvoslovlje – ili, da se poslužimo konkretnim filozofskim pojmovljem, kroz koncept represivne tolerancije. U njemu se rečenice poput „ili mi ili oni“ opravdavaju time što se ti „oni“ prikazuju kao oni koji žele žrtvovati druge. 

Postkršćanski svijet postaje onaj u kojem se, pod krinkom pseudokršćanstva, čovjek vraća svojim poganskim obrascima žrtvovanja, netrpeljivosti, moralnog relativizma, vrijednosne dezorijentiranosti i sveopćeg dekadentnog nihilizma. To je svijet u kojemu ne vlada ljubav, nego borba za moć, borba koja je u današnjem tehnologiziranom umu prevedena u borbu za „institucije“, jer u našim očima onkraj institucija, onkraj hladnog i grešnog ovosvjetovnog legalizma (tj. onkraj moći) ne postoji ništa.

#SapereAude