Preskoči na glavni sadržaj

Objavljeno

Divide et impera i kako segregacija preko noći može postati slobodom

Činjenica da će na Interliberu neki štandovi biti označeni kao „mjesta slobode“ mikroprimjer je ritualiziranog i parareligijskog momenta suvremenog, progresivizmom natopljenog društva. Naime, i više je nego ironično što upravo organizator Interlibera pristaje na ovakve manipulativne inicijative moralno kamatarskih progresivnih udruga, imajući na umu da je isti taj Interliber prije samo nekoliko godina revno primjenjivao najveći segregacijski alat u povijesti demokratske Hrvatske. Nakon poslušnog korištenja takozvanih pandemijskih potvrda, za koje danas znamo da nisu bile utemeljene ni na čemu osim na psihosocijalnom globalističkom eksperimentiranju, pa stoga ni ne mogu biti ništa drugo doli sredstvo segregacije, čovjek bi očekivao da će organizator Interlibera imati barem trunku samopoštovanja te da se neće sramotiti glumeći borca za slobodu mišljenja, izražavanja i okupljanja – svega onoga što je donedavno sam ograničavao. Ako ste vi, gospodo, zaboravili, mi nismo: ni masovnu cenzuru ...

Carevo novo ruho progresivizma

 

Infantilna i intelektualno vulgarna pseudoumjetnička instalacija na zagrebačkoj džamiji, koja na crvenoj podlozi ponavlja slovo A, klasičan je primjer progresivnog carevog novog ruha, ekvivalentan žvrljotinama mačaka u Masarykovoj ulici ili ispraznom i sterilnom novom zagrebačkom logotipu.

Ovdje, dakako, ne govorimo ni o kakvom umjetničkom značaju, pa čak ni o nekakvoj aktivističkoj kreativnosti, već o prostom ritualu kojim se pokazuje pripadnost aktualnom progresivnom jednoumlju. Štoviše, u neku ruku vrijedi pravilo da što je ritual apsurdniji, a mi ga poslušno izvršavamo (diveći se primjerice budalastoj instalaciji), tim više pokazujemo vlastitu uklopljenost u pravovjernu masu. Takvo je jednoumlje inficiralo većinu vodećih umjetničkih institucija na Zapadu, proždirući pravi smisao umjetnosti kao nečega što nas izvodi iz partikularnosti ovoga svijeta i daje nam upliv u transcendentnost.

Umjetnost je, pod kopitima agresivnih ideologa, još jednom postala sredstvom ideologije, pri čemu njezin cilj, kao i u komunizmu, nije kreirati spomenutu transcendirajuću kvalitetu, već poslati “ispravnu” poruku. Ryszard Legutko upravo je umjetnost stoga uzimao kao primjer bliskosti bivšeg komunizma i aktualnog liberalnodemokratskog poretka, budući da su oba sustava, svaki na svoj način, usmrtila umjetnost u ime ideološke ispravnosti.

Kada ovih dana prolazeći blizu Meštrovićevog paviljona naletite na ovu intelektualno prostačku instalaciju, sjetite se da živimo u civilizacijskom razdoblju u kojemu su mnogi naši sugrađani nalik liku iz Andersenove bajke Snježna kraljica, kojemu je komadić začaranog ogledala ostao u oku, čineći da mu se sve lijepo i uzvišeno pričinjava kao nisko i ružno, a sve nisko i ružno kao vrhunac ljepote.

Živimo u kolektivno hipnotiziranom dobu, a agresija koju doživljavamo od progresivne većine kada to kažemo upravo je simptom iste te hipnotiziranosti, koja ne trpi disidentske glasove. Ne nasjedajmo na moralnu i estetsku maglu našeg doba: dobro, istinito i lijepo doista postoje, neovisno o tome koliko je jedna generacija slijepa na njih.

#SapereAude

Primjedbe

  1. Jedino mi nije jasno povodom čega smatrate kako je većina progresivna , što navodite na kraju zapisa...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Većina koju imaju prividna je, jer bi se van društvenog konteksta iznimno malo ljudi složilo s njihovim zamislima. Međutim, trenutačno su gotovo sve institucije na Zapadu inficirane progresivnom ideologijom, stoga se društveno-političkim kontekstom stvara privid većine. Bez te fiktivne ali u praksi efikasne većine, ovakva pseudoumjetnička prenemaganje ne bi tako olako bila prihvaćana u zemlji kao što je Hrvatska.

      Izbriši

Objavi komentar