Preskoči na glavni sadržaj

Objavljeno

Divide et impera i kako segregacija preko noći može postati slobodom

Činjenica da će na Interliberu neki štandovi biti označeni kao „mjesta slobode“ mikroprimjer je ritualiziranog i parareligijskog momenta suvremenog, progresivizmom natopljenog društva. Naime, i više je nego ironično što upravo organizator Interlibera pristaje na ovakve manipulativne inicijative moralno kamatarskih progresivnih udruga, imajući na umu da je isti taj Interliber prije samo nekoliko godina revno primjenjivao najveći segregacijski alat u povijesti demokratske Hrvatske. Nakon poslušnog korištenja takozvanih pandemijskih potvrda, za koje danas znamo da nisu bile utemeljene ni na čemu osim na psihosocijalnom globalističkom eksperimentiranju, pa stoga ni ne mogu biti ništa drugo doli sredstvo segregacije, čovjek bi očekivao da će organizator Interlibera imati barem trunku samopoštovanja te da se neće sramotiti glumeći borca za slobodu mišljenja, izražavanja i okupljanja – svega onoga što je donedavno sam ograničavao. Ako ste vi, gospodo, zaboravili, mi nismo: ni masovnu cenzuru ...

"Novi HNK": Dnevna doza razbijanja iluzija na Sapere Aude

Projekt nove scene Hrvatskog narodnog kazališta, vrijedan više od 40 milijuna eura, iznjedrio je građevinu prikazanu na slici. Svečano otvorenje održano je sinoć, a baš nitko od naše velebne kulturne estrade nije komentirao očit manjak estetske vrijednosti zgrade koja bi trebala igrati ulogu novog HNK-a.

Zgrada je, kako to obično biva sa suvremenom arhitekturom, potpuno bezlična i beskarakterna te, osim područja oko glavnog ulaza, ničim ne sugerira da je riječ o mjestu namijenjenom kulturi. Štoviše, ostatak jednoličnih minimalističkih zidova više nalikuje kakvom socijalističkom hangaru nego kazalištu. Monolitni stil zloglasne sive kocke, toliko prevalentan u suvremenoj arhitekturi, i ovdje je prisutan, bivajući neuspješno skriven iza dvaju uvredljivih “ukrasa” u obliku pseudodrvene (a zapravo aluminijske) fasade, iza koje se krije upravo ta sivokockasta monolitnost, vidljiva na drugoj slici.

Estetika ružnoće prelijeva se sa same zgrade i na njezinu okolinu, što je jasno vidljivo na trećoj slici. Okolina, naime, nema nikakvih ukrasa, kipova, reda ni smisla, već samo goli beton s nekoliko nesimetrično postavljenih biljaka koje kao da su ispale iz možemovske radionice, kakvima svjedočimo po zagrebačkom centru, gdje smo nerijetko prisiljeni hodati slalom između nasumično nabacanih ružnih tegli.

Sve u svemu, riječ je o novoj manifestaciji kulta ružnoće koji je inficirao svaku poru zapadne civilizacije, osobito one koje se deklarativno bave umjetnošću. Riječ je i o novom prikazu poznate rečenice Rogera Scrutona, koji je rekao da “nema većeg napada na ljudsku dušu od suvremene arhitekture”. Ovaj kompleks može biti “tehnološki ostvaren” (iako ćemo dugotrajnost te moderne opreme vidjeti tek kroz nekoliko godina), no on nije lijep i nije ni približno dostojan nositi ime HNK-a.

Umjesto uzdizanja duha, kao nekadašnjeg temeljnog cilja umjetničkih podviga, ovaj “polivalentni” prostor sugerira nam distopijski nedostatak jasnog identiteta modernog društva te potpuni manjak intencije za stvaranje ljepote. Forma je još jednom potpuno podređena funkciji, a činjenica da nijedan od vrlih umjetnika koji su jučer uživali u naslikavanju pred ovim novim produktom našeg doba nije osjetio potrebu progovoriti o njegovoj estetskoj praznini pokazuje da problem nije samo u arhitektima, već i u ljudima za koje se gradi, koji više nemaju potrebu svojoj okolini dati ljudsko lice, a kamoli ono koje stremi sferi vječnosti.

Finalna presuda: novi je HNK upravo onoliko uvredljivo loš koliko smo i mogli očekivati od ovog vrijednosno ispražnjenog doba. On je i simbolički posve ispravan, jer upotpunjuje sveprisutnu tendenciju naše civilizacije koju možemo nazvati Velikom zamjenom. Istinski povijesni i prekrasni zagrebački HNK, kao i mnogo toga drugoga, od sinoć službeno pomalo ustupa mjesto nekakvoj građevinskoj ljušturi koja s kazalištem nema nikakve stvarne veze, osim što ju je vladajuća oligarhija tako odlučila nazvati.

Primjedbe

  1. Podsjetili ste me na bajku Carevo novo ruho.
    Ponekad je bitno što je prešućeno a ne ono što je izrečeno, jer uz podosta komentara i pozitivnih pohvala što je otvorena nova scena HNK, nisam primijetio puno pohvala na račun samog objekta. Ne ulazeći u umjetničku vrijednost, stvarno mu fali neke životne energije, da odražava duh kazališta.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar