LGBTIQ, ekofanatizam i prometejska oholost (post)prosvjetiteljske epohe

Na razmeđi srednjovjekovnoga i prosvjetiteljskog razdoblja dogodio se jedan fundamentalni zaokret u čovjekovu odnosu spram ontoloških datosti vlastite egzistencije. C. S. Lewis piše kako je za stare mudrace vodeće pitanje ljudskog stanja bilo kako prilagoditi sebe objektivnoj stvarnosti, a rješenje su sačinjavali mudrost, samodisciplina i vrlina. Za modernog je čovjeka glavno pitanje kako uskladiti stvarnost sa svojim željama, a rješenje za to on pronalazi u tehnoznanstvenim izumima. Sloboda se, među ostalim pojmovima, tako redefinirala iz nutarnje discipline za djelovanje u skladu s razumom u puki manjak izvanjskih prepreka.

Ta je promjena iznjedrila niz velikih izjava vodećih prosvjetitelja toga transformativnog razdoblja, među kojima je bio i Francis Bacon, otac znanstvene metode. On je famozno ustvrdio kako prirodu treba „pribiti uza zid“ te asertivno zatražiti od nje odgovore na sva pitanja koja kao ljudi imamo. To, dakako, iz Baconove vizure, valja učiniti uz pomoć tehnoznanstvenih alata koji su upravo u to doba počeli uzimati maha. Nekoliko stoljeća kasnije postprosvjetiteljski se čovjek i dalje uvelike uzda u to načelo, unatoč svim promjenama koje su se od tada dogodile, uključujući zalazak prosvjetiteljstva i početak postprosvjetiteljstva i postmoderne. Tehnoznanstvena paradigma, koja čovjeka stavlja u središte prirode, odnosno u ulogu subjekta koji ima pravo pozivati na odgovornost objekte koji ga okružuju, ni približno nije završena.

U 21. stoljeću raspoznajemo je kroz dva dominantna postprosvjetiteljska projekta. Jedan je onaj koji nazivamo LGBTIQ-om, točnije njegovim dijelom koji se krije pod slovom T, a drugi jest projekt ekološkog spasa planeta Zemlje.

Ispod površine ta dva naizgled različita projekta kriju isti poriv, ali i isti strah. I transrodnost i ekofanatizam žele nadjačati sile prirode. Prvi to čini doslovnim inzistiranjem na restrukturiranju ljudskog tijela sukladno volji kartezijanskog čovjekova duha koji, iz očišta modernih neopogana, prebiva unutar kvarne tjelesne materije. Drugi pak gradi industriju straha od zamišljene klimatske apokalipse, na temelju koje oblikuje svoje politike, ali i svijet sam po sebi, uz pomoć novih „održivih“ tehnologija. Projekt LGBTIQ-a prometejski je projekt apsolutnog ljudskog samoodređenja, dok je projekt ekofanatizma na površini projekt ljudskog podređenja neukrotivim silama pseudobožanstva Majke Zemlje, a ispod površine također pokušaj apsolutnog ukroćivanja tih sila.

Njihov je zajednički faktor dakle baconovska fanatična vjera u to da se prirodom može ovladati (ili da ju se može ukrotiti), bilo farmako-medicinskim zahvatima, bilo uspostavom sveobuhvatne mreže „održivih“ tehnologija. Zajedničko im je i svojevrsno eshatološko obećanje, unutar kojega transrodnost obećava izlazak iz matrice rigidnog heteropatrijarhalnog modela, a ekofanatizam spas od nadolazeće klimatske apokalipse. Ekofanatizam nas, drugim riječima, otvoreno stavlja pred dilemu: ili ćemo biti poslušni nametnutim, često antihumanistički nastrojenim zamislima, ili ćemo biti sudionici prizivanja kraja svijeta. Transrodnost pak ucjenjuje dilemom hoćemo li prihvatiti tezu da se (prekopavanjem njegovih tjelesnih akcidenata) sama supstancija čovjeka može proizvoljno mijenjati ili ćemo biti svrstani među nasilne, zatucane i nazadne vojnike heteropatrijarhata.

Transrodnost i ekofanatizam tako sačinjavaju dvije krajnosti iste postprosvjetiteljske klackalice. U jednoj prodorom u ljudsko tijelo pokušavamo stvoriti novog čovjeka, dok u drugoj, industrijom paralizirajućeg straha, prodiremo u prirodu te težimo stvoriti novi, sigurniji i kontroliraniji svijet. U prvom se slučaju svojom voljom namećemo ontološko-biološkim datostima, a u drugom panično prinosimo žrtve na oltar kaotične i neukrotive prirode, kako bismo izbjegli kaznu, ali i kako bismo na koncu ovladali svojom eshatološkom sudbinom.

Naravno, niti se ontološka opstojnost ljudskoga spola, pa ni roda kao njegova kulturnog produžetka, može narušiti tehnoznanošću, niti se istom tom tehnoznanošću, ma koliko ona „zelena“ bila, može ovladati kaotičnim prirodnim elementima. Stoga zaključujem da dva agresivna i prevladavajuća projekta današnjice – LGBTIQ s jedne i ekofanatizam s druge strane – savršeno dočaravaju kolektivnu ljudsku oholost (post)prosvjetiteljske epohe.