Društveni regres; iz pismenog u vizualno

          

 

    Otac filozofije, antički grčki filozof Sokrat nije zapisao ništa od svoje filozofije, već o njoj saznajemo preko njegovog učenika, i vjerojatno najvećeg filozofa u povijesti, Platona. Bilo je to vrijeme prelaska s usmene tradicije na pismenu, u kojoj je Sokrat zauzeo prethodnu stranu smatrajući kako će zapisivanje mudrosti umjesto njenog pamćenja i recitiranja uzrokovati kržljanje i degradaciju važnosti ljudskog pamćenja, na koje se tada nije gledalo kao na puko sredstvo raspolaganja informacijama, već kao na važnu zasebnu sposobnost. U sličnoj smo transformativnoj fazi i trenutno, kada pisane i čitane riječi postupno ali sigurno zamjenjuje medij vizualnog, što se ponajviše manifestira kroz rapidni rast popularnosti i moći društvenih mreža baziranih upravo na vizualnom sadržaju. Posljedično, postavlja se pitanje koje su sve opasnosti, odnosno što sve, ako išta, gubimo činjenicom da vizualni medij preuzima glavnu ulogu? Jesu li te potencijalne opasnosti dio uzroka radikaliziranja javnog narativa kojem možemo svjedočiti gotovo svaki dan na nekom od kutaka društvenih mreža kao i u toj polarizaciji/banalizaciji kompleksnih tema koju u nezapamćenim razmjerima gledamo kroz posljednje dvije godine? 

„Antivakseri, odjeb…“ – mogli smo čuti nebrojeno puta tijekom posljednje dvije godine, kao i infantilne argumente „dajte se samo cijepite da se možemo vratiti normalnom životu“, što bi prevedeno iz partikularnog u univerzalno značilo „dajte samo poslušajte potencijalno iracionalne zahtjeve vlasti jer ćemo se time, po obećanju iste te vlasti, vratiti u normalu“. Što se događa s društvom kada slijepa poslušnost vlasti postane normala prije svega vidimo iz primjera totalitarizama 20. stoljeća, a opasnosti nemogućnosti sagledavanja partikularnog problema iz univerzalnog aspekta svjedočimo od kada nas je taj virus bacio u kolektivnu histeriju (formulacija toga bi izgledala ovako: čak i ako se u ovom partikularnom slučaju složimo da bi bilo dobro da se svi obaveznim dekretom cijepe, iz univerzalnih principa ne mogu pristati na to jer to otvara vrata vlasti da me, jednako kako me danas natjerala na tu hipotetski dobru radnju, sutra natjera i na neku lošu). Ta je histerija (i sve što uz nju ide; propaganda, jednostranost, subjektivnost, iracionalnost, …) katalizirala banaliziranje javnog narativa i ispoljavanje plemenskog načina razmišljanja „mi ili oni“, koji najčešće biva obojan uličarskim psovkama, pseudomoraliziranjem i blokiranjem na društvenim mrežama - svime onime što je do prije 10 godina bilo rezervirano za gnjevne šesnaestogodišnjake. Takav način razmišljanja je potom normalizirao presedane za koje smo do nedavno mislili da su nemogući u liberalnim društvima, kao što je, primjerice, praćenje lokacije građana od strane australske policije. Ne čini se, međutim, da je ta histerija temelj svega, već da je i ona simptom dublje bolesti. 

Teško je ne povući poveznicu između svođenja kompleksnog širokodruštvenog problema na psovku „odje..“ (pada na pamet i ona tragikomična „akcija“ naše javne scene od prije koju godinu kada su nerješivo pitanje abortusa sveli na tinejdžersko dizanje srednjeg prsta) i sve manjeg raspona pažnje kojeg kao društvo imamo upravo zbog toga što velik dio života provodimo u virtualnom svijetu društvenih mreža koje funkcioniraju na sadržaju limitiranog trajanja, koji pak omogućava da se što više takvog sadržaja konzumira, odnosno da korisnici što duže ostaju u tom svijetu. Posljedično, tradicionalno (i ritualno) otvaranje novina uz kavu i čitanje o događajima u svijetu zamijenio je niz videa od 30 sekundi na Facebooku, gdje uz izmjenu gomile slika i pozadinsku muziku (ukoliko nekom, kojim slučajem, slike, natpisi i boje nisu dovoljni) dobijemo puno više informacija nego što smo ranije iz 15-minutnog čitanja novina. Ključno pitanje je koliki dio tih informacija nam je uistinu potreban, a koliki spada u gušenje razuma smećem kao što su nebulozni videi ljudi koji u sebe trpaju što više hrane u što kraćem roku dok gledatelji iz nekog razloga to smatraju zabavom. Čini se da smo kvalitetu prodali zbog kvantitete pristajući na imanje goleme količine informacija na dlanu zbog koje gubimo sposobnost smislenog povezivanja svih tih informacija, odnosno formiranjem onoga što su stari Grci nazivali mudrošću. Mudrost nije isto što i znanje; netko može, u maniri kvizaša, imati goleme količine raznih informacija na umu, ali istovremeno ne znati konstruirati širu sliku od tih pojedinih informacija koja bi postavila temelje za istinsko razumijevanje stvari. Upravo takvo dubinsko razumijevanje pati od kada se društvene teme primarno konzumiraju, procesuiraju i raspravljaju na društvenim mrežama.

Uz konzumiranje informacija na društvenim mrežama, koje se metaforički može opisati kao trpanje velike količine hrane u sebe kako drugi ne bi mogli reći da su pojeli nešto što mi nismo, ostalo je vidjeti kako se prelaskom iz pisanog medija u vizualni informacije procesuiraju i raspravljaju. Procesuiranje informacija na društvenim mrežama de facto ne postoji. Onaj odmak koji je umu potreban da podsvjesnim mehanizmima preradi informacije (zbog čega nam često u naizgled arbitratnom trenutku rješenje problema „padne na pamet“ – u psihologiji se to naziva „uvidom“) ne postoji jer ga popunjavamo ili novom informacijom s „feeda“ ili impulzivnom reakcijom koja se manifestira nekim oblikom onog ranije navedenog „odje..“. Balansirana rasprava u kojoj svatko artikulira svoje viđenje, stoga, nije u skladu s društvenim mrežama jer će se vrlo često, čak i ako se potrudite artikulirati svoj stav, masa ljudi s „neslegnutim“ mišljenjima, ohrabrena činjenicom da su skrivena iza elektroničkog ekrana i/ili ne pišu pod svojim imenom, ubaciti u vaš prostor s nekom banalizirajućom/uvredljivom tvrdnjom za koju je potrebno ravno 10 sekundi. Takva pravila igre, kao i činjenica da masa na društvenim mrežama može legitimno (tj. smatrajući se pritom moralno superiornim) pregaziti čovjeka, uzrokuju da ljudi djeluju nagonski, a u našem evolucijskom nagonu nema puno mjesta za duboko procesuiranje niti za sofisticiranu raspravu. 

Problem nije nužno u vizualnom mediju kao takvom; on je potreban kako bi se problematika vizualiziranjem približila umu, ali se postavlja pitanje može li se isključivo vizualnim medijem dočarati kompleksnost situacije ili on većinski služi kako bi se marketinški prikazala samo jedna strana priče. Nije slučajno da svatko na svojoj društvenoj mreži ponajviše vidi sebi podoban sadržaj – mrežama je cilj zadržati nas na njima što duže, pa nam daju sadržaj koji volimo, a mi se posljedično zatvaramo u eho-komore vlastitog mišljenja - što se može smatrati kreiranjem raznih online „plemena” sličnih stavova - nakon kojih na glas druge strane očekivano reagiramo „plemenski”. Dodatnu opasnost čini ovisnost koju vizualno stvara svojom, usporedno s pisanom riječi, jačom privlačnošću „iskakanja“ na ekranu, bojama, jednostavnošću, nametljivošću i inteligencijom algoritama koji svakome nude najviše onog sadržaja za koji postoji najveća šansa da će biti otvoren. Svi bi se te opasnosti trebali prisjetiti kad nas sljedeći put „samo jedan kratki pogled na mobitel“ odvede u sat vremena polusvjesnog „scrollanja“ po naslovnicama, pogotovo imajući na umu da tome nije kumovala samo naša slabost, već i timovi vrlo sposobnih ljudi kojima je u opisu posla smišljati nove suptilne načine kako nas zalijepiti za svoj proizvod. 

Slično tomu, lako je moguće da je jedan od razloga trenutne potpune degradacije novinarstva kao discipline upravo to što su se mediji u svom poslovnom modelu morali prilagoditi novim zahtjevima vizualnog, gdje fokus nije na prijenosu točnih informacija (kvaliteta) već na prijenosu informacija (kvantiteta). Novinari danas ne odlaze na mjesto događaja, već sjede u uredu i „refreshaju“ druge portale s kojima se bore za prisutnost u vizualnom svijetu. Primarni cilj je, dakle, prvi objaviti vijest (i preko nje skupiti velik broj posjetitelja), a ne objaviti točnu/provjerenu vijest. Na društvenim mrežama, čitanost je, koliko god to bilo tragično, neizbježno veća na objavi koja glasi „treba li necijepljenima oduzeti prava“ nego na članku sa smislenom dubokom analizom mogućih benefita cijepljenja s jedne strane i društvenih opasnosti dehumanizacije necijepljenih s druge. Kvaliteta sadržaja je, stoga, redefinirana iz istinske kvalitete u broj klikova koje je najlakše dobiti najjednostavnijim i najbombastičnijim sadržajem. To, naravno, ne opravdava novinare, već samo objašnjava što je pogodovalo današnjoj situaciji, dok zadnju odgovornost za to što se novinarsko zanimanje pretvorilo u čisti poslušnički aktivizam snosi svatko tko na dnevnoj bazi takvim djelovanjem izdaje novinarski poziv.

Na kraju, postoji mogućnost da ćemo, kao i Sokrat, dugoročno biti u krivu te da će se vizualni medij s vremenom poboljšavati, ali za sada jednostavno ne vidimo faktore koji bi na to ukazali. Društvo je zapalo u regres u kojem je normalizirano da profesionalni novinar napiše kolumnu s naslovom „jebo vas Vukovar“ na što bi se mi ostali trebali diviti njegovoj hrabrosti ili ga napasti, zanemarujući pritom da je takvom uličarskom psovkom samo htio sakriti činjenicu da sadržajno o stanju u Vukovaru nije rekao ništa; da je bio lijen otići u Vukovar i tamo napraviti temeljitu reportažu i da nije znao niti ekonomski niti psihološki niti sociološki analizirati stanje u gradu o kojem piše - ukratko, da nije bio sposoban odraditi smislen novinarski posao. Postalo je, također, normalno da kroz zadnjih par godina 16-godišnjakinja svojim tinejdžerskim urlanjem – koje se, naravno, prenosi ponajviše na društvenim mrežama - ne samo utječe, već i vodi zapadnu energetsku politiku, što će kasnije indirektno dovesti do paradoksalne situacije u kojoj usred rata zapad energetski ovisi o svom neprijatelju. Nema ništa hrabro u prostačenju na društvenim mrežama, ništa moralno u jeftinom pseudomoraliziranju drugim ljudima uz suze u očima, niti išta intelektualno u banaliziranju kompleksnih problema kako bi svijetu pokazali da smo na pravoj strani. Hrabro je nekada bilo elokventno artikulirati svoje znanje izgrađeno vlastitim naporom i razumom te rušiti dogmi pred svijetom, a danas se hrabrim smatra papagajsko i intelektualno lijeno ponavljanje nametnutih banalnih teza skrivajući se pritom iza vela elektroničkog ekrana.