Kroz posljednja desetljeća ono javno mnijenje “većine” koje nazivamo
mainstreamom sve više zauzima progresivno-lijevu političko-ideološku poziciju.
Razlozi za to mogu se potražiti u raznim društvenim okolnostima - primjerice,
uspješno zauzimanje čelnih pozicija na humanističkim fakultetima (https://www.econlib.org/archives/2015/03/the_prevalence_1.html), no za njihovu podrobniju analizu potreban je
zaseban esej. Ovaj će se, pak, pozabaviti jasnom (i glasnom) potporom centralno
desnoj poziciji političkog spektra – točnije, liberalnom konzervativizmu,
sa sviješću da će mnogi čitatelji zavedeni nametnutim mainstream stajalištima,
kako to danas često biva, apriorno osuditi takav poduhvat, dok će neki
najzagriženiji među njima to učiniti na onaj najbanalniji pseudomoralizirajuć
način razbacivanja jeftinim etiketama koje se tako olako dijele za bilo koga
tko se usudi odmaknuti od tzv. progresivizma (https://twitter.com/jutarnjihr/status/1554810921817620480, https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/kako-je-milanovic-postao-novi-ljubimac-desnice-zele-ga-u-bujici-hvalospjeve-nizu-i-desnicarski-mediji-15024412, https://www.theguardian.com/science/2018/feb/07/how-dangerous-is-jordan-b-peterson-the-rightwing-professor-who-hit-a-hornets-nest, https://www.theguardian.com/culture/2019/apr/10/roger-scruton-calls-for-dismissal-islamophobiad-soros-remarks).
Liberalni je konzervativizam društveno-politički set ideja koji se
sastoji od mješavine stavova klasičnog liberalizma s jedne strane i konzervativizma
s druge. Stoga, prvi će korak ove analize biti raščlamba ta dva pojma,
da bi ih potom ponovno spojili, te time predstavili liberalni konzervativizam.
Klasični liberalizam
Klasični liberalizam svoje korijene vuče iz 17. i 18. stoljeća, s, mnogi
se slažu, centralnom figurom u britanskom filozofu J. Lockeu. SAD, kao
najzorniji primjer klasičnog liberalizma u praksi, velik broj svojih temeljnih
ideja duguje upravo Lockeovoj filozofiji. Srž klasičnog liberalizma formirala
se kroz okretanje tradicionalnog društveno-političkog uređenja “naglavačke”;
nakon tisućljeća kolektivističkih društvenih zajednica u kojima je pojedinac
činio samo jedan mali dio mehanizma unapređenja plemena/carstva/kraljevstva/države/…,
te je bio u potpunosti potčinjen vrhovnoj figuri tog uređenja – čija se
politička moć umjesto današnjeg legitimiteta najčešće bazirala na nekoj verziji
navodne povezanosti te osobe s božanstvom, klasični liberali konačno su došli
do zaključka da pojedinac nije ovdje kako bi služio kolektivu, već je kolektiv
tu kako bi osigurao sigurnost i omogućio prosperitet pojedinca. Pritom su neki
od preduvjeta takvog pogleda podastreti stoljećima ranije kroz dva sustava
ideja koje mnogi smatraju dvama stupovima zapadne civilizacije – etička učenja
kršćanstva i racionalnost stare Grčke (i prosvjetiteljstva). Konkretno, bez
ideje suvereniteta pojedinca, koje se u religijskim terminima kršćanstva
učila kao “stvorenost na sliku Božju” (ili “Božja iskra” usađena u svakog
pojedinca, neovisno o njegovom podrijetlu, naciji, rasi, …), ranije opisano postavljanje
pojedinca u središte ne bi bilo moguće jer ne bi postojao dobar razlog za vjerovati
kako jedan seljak ima istu inherentnu vrijednost kao i vladar. Ta je ideja (u
svom racionalnom obliku) na širu političku scenu isplivala u periodu
prosvjetiteljstva, a konačno je pravno definirana nakon Drugog svjetskog rata kao
ono nepovredivo prirodno pravo o kojem smo podrobnije pisali u: https://sapereaudecro.blogspot.com/2022/05/o-prirodnom-pravu.html.
Klasični liberalizam, stoga, inzistira na maloj umiješanosti državnog aparata
u poslove pojedinca, kako u kontekstu ekonomije (zagovara se slobodno tržište,
mali porezi, mali državni nameti, što manja birokracija, teži se privatnom
školstvu i zdravstvu, i sl.) tako i u vrijednosnim učenjima (državi nije mjesto
da pojedincima nameće što je moralno i društveno prihvatljivo). Pojedinac je
taj koji je primarno odgovoran za sebe, svoje stavove i svoje djelovanje, a
država je tu samo kako bi mu omogućila sigurnu platformu za manifestaciju svoje
individualnosti. Iz takvog “necentraliziranog” vrijednosnog sistema nužno
proizlazi zagovaranje otvorenosti prema različitostima pojedinaca, jer su, na
kraju krajeva, pojedinci ti koji izabiru svoj put i pogled na svijet, pa se
klasični liberalizam kroz povijest podosta razvio i kroz filozofske ideje
utilitarizma (s predstavnicima u J. Benthamu i J.S. Millu), koji se može sažeti
na sintagmu “najvećeg dobra za najveći broj pojedinaca”.
Konzervativizam
Korijen riječi konzervativizma pronalazimo u latinskom conservare
što znači očuvati. Konzervativizam teži očuvanju postojećeg i vrednovanju
tradicije, inzistira na postepenim društvenim promjenama – riječima talijanskog
filozofa G. Vice, na “taloženju tradicija”, umjesto onih brzih,
revolucionarnih i neprovjerenih. Protivljenje utemeljitelja konzervativizma, E.
Burkea, većinski podržavanoj Francuskoj revoluciji u 18. stoljeću, koje se na
koncu pokazalo kao potpuno opravdano, čest je primjer važnosti konzervativizma.
U pravilu vezani uz desnu stranu političkog spektra, konzervativci osjećaju
privrženost prema vlastitoj kulturi i zajednici, te u psihološkim terminima
teže redu, odnosno postavljanju granica koje osiguravaju postojeće stanje.
Valja ipak napomenuti kako težnja očuvanju postojećeg ovisi i o povijesnom
kontekstu u kojem se konzervativci nalaze, pa su, primjerice, današnji
konzervativci ti koji pozivaju na promjenu trenutnog većinski progresivnog
društva i vraćanju starijim tradicionalnim idejama. Psiholog Jordan Peterson na primjeru je poslovnih firmi ilustrirao psihološku razliku
konzervativaca i progresivaca rekavši kako su progresivci zbog veće sklonosti
riziku najčešće oni s revolucionarnim idejama kroz koje se uspješne poslovne firme
stvaraju, dok su konzervativci oni koji zbog veće opreznosti i dublje analize
rizika i benefita pojedinih odluka kasnije održavaju uspješni status-quo tih
firmi. Iz toga zaključujemo i zašto su obje strane političkog spektra potrebne
u poslovnom i političkom svijetu; jedni teže isprobavanju novog (potencijalno
boljeg), dok drugi čuvaju (potencijalno dobro) postojeće. Možda je i najjači
argument konzervativizma ono što je, između ostalih, T. Sowell nazvao zakonom
neplaniranih posljedica – upozorenje kako svaka široko-društvena
akcija sa sobom donosi niz kolateralnih šteta (ili benefita) koje ljudski um u
svojoj limitiranosti nije mogao predvidjeti, neovisno o količini vremena
uloženog u analizu. Poznati predstavnik konzervativizma G. K. Chesterton taj je
fenomen opisao tezom da se ograda (ie ranije spomenuta granica) za koju nismo
sigurni zašto je postavljena ne smije rušiti (jer ne znamo što će se urušiti
zajedno s njom). Primjer za to pronalazimo u liberalizaciji odnosa prema
rastavi braka, koja je gledajući povijest uistinu bila nužna, no koja je danas
sa sobom donijela neplaniranu posljedicu degradacije vrednovanja braka jer
ljudi pri stupanju u brak često zaboravljaju u svom umu procesuirati važnost
riječi “dok nas smrt ne rastavi” koje bez razmišljanja izgovaraju, pa se danas
gotovo svaki drugi brak raspada, što, između ostalog, porazno djeluje na
dobrobit djece.
***
Liberalni konzervativizam, kao što je rečeno, baziran je na mješavini
ideja oba ova svjetonazora. Mnogi nominalni konzervativci u praksi su djelovali
kao klasični liberali – na pamet pada poznata britanska premijerka M. Thatcher
koja je svojevremeno uspostavila jedan od najotvorenijih britanskih ekonomskih
sistema, dok je istovremeno čvrsto/konzervativno radila na očuvanju reda u
drugim društvenim aspektima (https://www.independent.co.uk/news/uk/politics/margaret-thatcher-s-government-thought-football-fans-so-violent-she-set-up-a-war-cabinet-a6883226.html). Takvo je oslobađanje ekonomije iz ruku
državnog aparata jedna od stvari na kojima se konzervativci i klasični liberali
“preklapaju” u svojim stavovima. Ono gdje se, pritom, najčešće razilaze jest u količini
tog oslobađanja; dok za klasične liberale državi nije mjesto u bilo kakvim “privatnim” stvarima pojedinca, konzervativci
će se zalagati za osiguravanje reda od strane države u stvarima koje procijene
kao amoralne/društveno štetne, kao što su
prostitucija, kocka, pornografija i sl. Suvremeni konzervativac
R. Scruton, primjerice, nije se slagao s klasično liberalnom prefokusiranošću
na ekonomiju, za koju se smatra da će kao nevidljivom rukom indirektno riješiti
i razne druge društvene probleme (https://www.nytimes.com/2020/01/29/opinion/roger-scruton.html). Po njemu, određene se stvari moraju
adresirati na društvenoj razini (kroz ono što je Burke nazivao “malim
vodovima”) umjesto da se prepuste pojedincima ili slobodnom tržištu “na
rješavanje”. Također, za razliku od krajnjeg individualizma
klasičnog liberalizma, konzervativizam vrednuje obitelj kao osnovnu jedinicu
društva.
Ipak, današnje je vrijeme još jedan pokazatelj kako i zašto
konzervativci i klasični liberali često dijele istu stranu političke rasprave.
U situaciji instrumentalizirane globalne pandemije u kojoj se građanima “bez
pardona” oduzimaju temeljna prava, u kojoj su demokratski presedani postali
pravilo, u kojoj se odbacuju osnovne tradicionalne vrijednosti, u kojoj se moć
države sustavno povećava pod krinkom sigurnosti, čini se kako se samo klasični
liberali i konzervativci tome direktno suprostavljaju – jedni primarno zbog gušenja
pojedinaca od strane velike države, a drugi zbog uništavanja stoljećima
građenih društvenih vrijednosti i normi. Krucijalno je, stoga, iskoristiti tu trenutnu
lošu situaciju za promociju svjetonazora koji je dugo vremena nepravedno
demoniziran od strane progresivno-netolerantnih “boraca za toleranciju”.
Njihova je navodna tolerancija isprobana u praksi covida i prokazana ne samo
kao nepostojeća, već kao nešto čija je istinska važnost neshvaćena u njihovim
umovima.
Liberalni konzervativizam vrednuje pojedinca kao fokus društva,
shvaćajući da to vrednovanje nije samostojeće (na kraju krajeva, zapadna je
kultura jedinstvena u takvom individualizmu), već je bazirano na stoljećima
funkcionalnih i ispravnih “nataloženih” tradicija. U kontekstu države i njenih ovlasti,
liberalni konzervativci zalažu se za što manje državne umiješanosti, odnosno za
što veću samoodgovornost pojedinca. Istovremeno, međutim, smatraju da su
određene društvene vrijednosti iznimno bitne, te da je na pojedincu da u okviru
svoje zajednice – obitelji – iste te vrijednosti podučava, te u širem
društvenom kontekstu i utjelovljuje. Pritom treba biti svjestan da neograničena
sloboda dokida samu sebe, tako da su granice nužno potrebne (u čemu pronalazimo
konzervativni aspekt), no puno je smislenije te granice formirati kroz
obrazovne i odgojne institucije nego “odozgo prema dolje” kroz državni aparat (što
se slaže s klasično liberalnim inzistiranjem na što manjoj državi). U nužnom,
pak, izboru između potpune jednakosti s jedne strane i meritokracije/slobode s
druge, liberalni konzervativci izabiru potonje.
Drugim riječima, slobodna ekonomija, slobodni i samoodgovorni pojedinci,
koji su svjesni tradicija na kojima je njihova sloboda utemeljena, te da ista
ta sloboda ne može postojati bez granica, temelji su liberalnog konzervativizma.
Zaključno, glavna točka spajanja klasičnog-liberalizma i konzervativizma
pronalazi se u ranije spomenutoj skromnosti pred široko-društvenim
upravljanjem. I jedni i drugi, a time i liberalni konzervativci, znaju da je
komplicirane društvene stvari neopisivo lakše uništiti nego poboljšati. Svjesni
su beskrajno limitiranog ljudskog uma koji nikada ne može pojmiti sveukupnost
društvenih odnosa i svijeta u kojem se nalazi. Posljedično, naglim promjenama
pristupaju iznimno oprezno, te teže postepenoj modifikaciji društva - riječima
K. Poppera “piecemeal” društvenom inženjeringu, koji implicira lokalizirane
promjene koje je moguće testirati u praksi umjesto onih apstraktnih,
centraliziranih i globalnih kakve danas većinski gledamo u zapadnom društvu.
Globalistički način upravljanja svijetom preko naddržavnih nelegitimnih
centara moći, koji kroje sudbine za cijeli kontinent, nešto je s čime se
liberalni konzervativac nikada neće složiti jer zna da svaka takva megalomanska
odluka sa sobom nosi pregršt kolateralnih šteta i potencijalni slom društva
kakvo poznaje. Nije na nelegitimnim moćnicima da proizvoljno za ostatak svijeta
odluče da stoljeća tradicije, teškom mukom izgrađene slobode i neopisivo
komplicirane i krvlju natopljene vrijednosti sada valja baciti u smeće. Vrijeme
je, stoga, da hrabro i usprkos demoniziranju kažemo da odbacujemo njihovu
ideologiju i ne sramimo se svog svjetonazora. Sjetimo se još jednom da oni koji
obećavaju raj na zemlji (https://www.weforum.org/about/the-fourth-industrial-revolution-by-klaus-schwab) na koncu neizbježno stvaraju pakao.
Primjedbe
Objavi komentar