Kako pobijediti u kulturnim ratovima?

Iako globalističko-progresivna mašinerija i dalje uvelike vlada zapadom, naznake njezinog slabljenja sve su vidljivije. Nakon velikog poraza na američkim izborima u njihovim je redovima zavladala panika, koju iščitavamo iz posljedičnog produbljivanja ratne spirale u Ukrajini, kao i iz skandaloznog miješanja eurokratskih institucija u rumunjske demokratske procese gdje je s glasačkih listića uklonjen kandidat koji im nije odgovarao. Slijedom toga, u ne tako dalekoj budućnosti potencijalno ćemo svjedočiti dvjema vrlo važnim stvarima. 

Prvo ćemo, htjeli to ili ne, vidjeti što će još spomenuta mašinerija biti spremna učiniti kako bi zadržala svoju poziciju moći sada kada je stjerana u kut. Nakon toga, ako se njihov pad nastavi, doći će vrijeme kada ćemo se morati zapitati imamo li mi kao pripadnici "druge strane" kulturnih ratova, strane kojoj je dosta planskog urušavanja naših vrijednosti i remodeliranja naše civilizacije, dostojnu alternativu kojom možemo u praksi opravdati svoje najave. S tim pitanjem na umu, u nastavku ćemo proći neke od točaka koje vidimo kao preduvjete buđenja zapada kakav je nekada bio ili barem težio biti.

I. Povratak vrijednosnom izvoru

Renesansa istinskih zapadnih vrijednosti ne  smije (p)ostati floskulom kojom smo porazili svog protivnika, a koja nema veze s nama samima. Ona mora prožeti svakog pojedinca kako bi mogla prožeti civilizaciju. Ona mora uključivati jedno novo duhovno buđenje i razbijanje okova materijalizma - kako u užem smislu materijalističke filozofije tako i u širem smislu konzumerizma i navezanosti na ono svjetovno. Zapad je porobljen materijalizmom još od početka onoga što nazivamo modernom epohom, a lijekovi koje smo do sada pokušavali primijeniti bili su gori od same bolesti. Kršćanstvo kao jedini pravi lijek protiv takvog viđenja svijeta polako se vraća u misao našeg društva, no radi se o dugom i teškom putu, putu koji uvijek zahtijeva odricanje, a naše su zadnje generacije strateški zavedene trenutnom ugodom, praktičnošću i općom dekadencijom. 

Nema puno gorih neprijatelja kršćanstva od mlakih kršćana, stoga je važno da povratak naše vjere ne ostane na danas sve popularnijem tzv. kulturnom kršćanstvu, u kojemu pojedinci respektiraju kršćansku tradiciju, ali ju osobno ne žive. Taj koncept može poslužiti samo kao nužna prijelazna faza, a nikako kao cilj sam u sebi. Istina, moral i ljepota, nasuprot prevladavajućeg progresivnog pseudomoralizma i ideoloških igara moći, neće se vratiti u naše djelovanje, u naše odnose, u naš suživot, ako se prije svega ne vrate u dušu svakog od nas, a tamo se neće i ne mogu vratiti bez novog sjedinjenja s njihovim izvorom, s transcendentnim tlom svega što postoji. 

II. Ispravna vrijednosna hijerarhija

Nije pritom dovoljno samo vjerovati u to tlo već ono mora biti usamljeno na vrhu naše vrijednosne hijerarhije. Rušenje vrijednosnih hijerarhija, s posebnim naglaskom na brisanje sfere nadsvjetovnog, te njihova posljedična rekonstrukcija bazirana na dogmama danog duha vremena progresivni je modus operandi, no tradicionalistička strana kulturnih ratova također nije imuna na vrijednosno brkanje. Izvor većine grijeha i grešaka suvremene "desnice" postavljanje je pogrešnih stvari na vrhovno vrijednosno mjesto, na ono mjesto koje su skolastici nazivali summum bonum, a koje označava ultimativno dobro; tj. cilj kojemu želimo i moramo težiti. Summum bonum u modernom je konzervativizmu nerijetko bio popunjavan stvarima kao što su država, nacija, stranka ili pojedinac, a takvo je idolopoklonstvo često bilo usmjeravano i prema samome sebi. 

Nebrojeno smo puta, pogotovo na hrvatskoj sceni, gledali cjepkanje "desnice" jer je svatko baš u sebi vidio spasitelja, stoga je u to ime bio spreman podčiniti istinu svojim interesima. Nekad ponosno hrvatsko pravaštvo tako je završilo kao moderna Babilonska kula koja se raspala u svojoj oholosti na bezbroj nebitnih strančica koje više ne govore istim jezikom. Izdaja istine od strane konzervativca može dovesti do kratkotrajnih pobjeda, ali ne može opstati zato što konzervativizam, za razliku od progresivizma, svoja uvjerenja temelji na vječnoj Istini, a ona naprosto ne trpi svoje ukalupljivanje u partikularne egoizme.

III. Prekid kompromisa s duhom vremena

"Ne postoji nebo s malo pakla u sebi", kaže George MacDonald u jednoj svojoj pjesmi. Pobjeda u kulturnim ratovima ne može biti zaokružena ukoliko dio trenutnog duha vremena ostane u nama. Valja temeljito preispitati sve zametke suvremenih ideologija prisutnih u našem rezoniranju, jer u suprotnome riskiramo da se na njihovim labilnim temeljima ponovno izgradi nestabilna kuća. Radi se o iznimno potentnim i zavodljivim idejama te se stoga s njima valja ophoditi bez podcjenjivanja. Scenarij nepotpune ideološke lustracije već smo gledali krajem prošlog stoljeća prilikom pada komunizma. 

Zavjesa jest slomljena, no marksističko sjeme ostalo je prisutno u umovima zapadnjaka, kao i u mnogim našim formalnim dokumentima - dokumentima koje su, ne slučajno, sukreirali komunistički predstavnici (više o ovome: https://sapereaudecro.blogspot.com/2023/07/uzroci-i-zaceci-un-ovog.html). Taj je grijeh propusta s vremenom proklijao u ovaj novi trenutni sustav tehnokratske postdemokracije ili neototalitarizma koji pojedince porobljava nekim do sada neviđenim sredstvima, dok se istovremeno relativno uspješno skriva pod velom demokracije. Naša pobjeda mora biti cjelovita, mora uključivati i pražnjenje od stvari koje mnogi danas neće prepoznati kao dio problema, a koje itekako perfidno sudjeluju u uspješnosti spomenutih ideologija. Konzumerizam, tehnologizacija, kult ugode, intelektualna i moralna pasivnost samo su neke od njih. 

IV. Suočavanje s grijesima sadašnjosti

Iskorijeniti grijehe globalizma i progresivizma nećemo moći bez njihovog dubinskog razumijevanja; bez shvaćanja struktura koje su ih formirale i pojedinaca koji su im udahnuli život. Kako, primjerice, spriječiti nove instance društvenih eksperimenata kakav je bio onaj nedavni pandemijski ako ne shvaćamo što se točno tada dogodilo, gdje smo napravili propuste i tko je bio odgovoran? Kako se osigurati od korporatizma - tog nečasnog udruživanja amoralnih medijskih i inih korporacija s koruptivnom politikom - ako nismo istražili preduvjete koji su posljednji put pripomogli njegovom stvaranju? Kako se zaštititi od destruktivnih kolektivnih psihoza - od onih proratnih preko hedonističkih do neopoganskih - ako ne znamo kako do njih dolazi i zašto su u prošlosti bile toliko uspješne? 

Grijesi zahtijevaju spoznaju, kajanje te iskupljenje, i to ne prvenstveno na razini kolektiva. Preduvjet kulturne pobjede jest suočavanje s vlastitom sjenom, sa svim načinima na koje je svatko od nas, svjesno ili nesvjesno, pripomogao buđenju ideoloških zloduha. Mnogi među nama nisu perpetuirali strahotne teorije o farmako-kirurškim zahvatima kao rješenju svih problema zbunjenih pojedinaca, no možda smo u to vrijeme nekritički uživali u dekadentnim tehnološkim "blagodatima" te time pridonosili gradnji tehnocentričnog društva u kojem je normalizirano tražiti sreću u tehnologiji. Možda se ne slažemo s propagandom holivudske industrije zabave, ali svejedno uživamo u njezinim proizvodima. Nadjačavanje grijeha traži osobno suočavanje s njim. 

***

Ultimativna pobjeda u kulturnim ratovima ne može biti ostvarena isključivo (ni prvenstveno) kroz politiku. Ona mora biti plod dubljeg kulturološkog zaokreta, neke od čijih stavaka smo ovdje naveli. Bez povratka našem izvoru vrijednosti, ne možemo imati zdravu čvrstoću uvjerenja balansiranu sa sviješću vlastite grešnosti. Bez ispravne vrijednosne hijerarhije, dolazimo u napast idolopoklonstva, čime počinjemo nalikovati ideologijama koje smo htjeli nadjačati. Bez cjelovitog prekida suradnje s aktualnim duhom vremena, sjeme njegovih krivih uvjerenja ostaje začahureno u nama i čeka svoju novu priliku. Bez dubinskog razumijevanja grešnosti raznih potentnih ideologija, te nas ideologije iznimno lako zavode na isti način na koji su to činile i stoljećima ranije. Put ozdravljenja nije lagan i vrata su uska, no iza njih, za razliku od prividno sjajnih i širokih ("tolerantnih") vrata ideologije, čeka nas dobar život.