Plahost hrvatske desnice pred mitom demokracije

Jalova hrvatska politička desnica, posljednjih dana iznova isprepadana glavnostrujaškim medijskim aparatom, ponovno svoja uvjerenja pokušava obraniti korištenjem slabašnih argumenata iz okvira dopuštenog politički korektnog mišljenja. Pozivaju se tako, u ovo vrijeme sve očiglednijeg urušavanja liberalnodemokratskog režima, na demokraciju kao "temeljnu vrijednost moderne hrvatske države". 

Ovakva se vrsta argumentiranja može sagledati kao eklatantan primjer spomenute jalovosti. U nedostatku intelektualne potkovanosti te poznavanja političke teorije, ojačanog manjkom hrabrosti za istinsko suprotstavljanje prevladavajućem jednoumlju, naši tobožnji konzervativci ustvrđuju kako je demokracija vrijednost sama u sebi, štoviše da je ona temelj naše države. Ona dakle nije politički sustav koji bi trebao poticati pojedince i kolektive na ispravno djelovanje; na težnju onom Dobrom, Istinitom i Lijepom, već svojevrsna samostojeća dogma, koja sama uspostavlja okvire dozvoljenog djelovanja i mišljenja.

Upravo je takav pogrešan stav jedan od razloga zbog kojih današnje globalističke institucije, natopljene progresivnim vrijednostima, mogu bespogovorno grabiti sve veću količinu moći, dokidajući time od državnog i nacionalnog suvereniteta. Njima je naime dovoljno da svoje djelovanje, koliko god ono bilo ideološki rigidno i dogmatično, nazovu borbom za demokraciju da bi se dobar dio njihove oporbe u strahu povukao. Čak i očigledno protudemokratska brisanja nepodobnih kandidata s biračkih listića tako mogu biti predstavljena kao zaštita volje naroda. Kako i ne bi: demokracija je, kako smo čuli, temelj naših država, stoga svatko tko se drzne preispitivati njezinu monopoliziranu vrhunaravnost elementarnom logikom postaje jedan od "onih nazadnih".

Plahi stavovi hrvatske desnice, dakako, odstupaju od načina na koji su razmišljali povijesni konzervativni velikani i borci za zdravo društvo. Aleksandr Solženjicin, kao jedna od ključnih intelektualnih ličnosti u rušenju sovjetskog komunizma, kritizirao je zapadno društvo još prije pedesetak godina, artikulirajući kako civilizacija ne može opstati ako cjelokupno svoje bivstvovanje bazira na pukom i hladnom legalizmu umjesto na transcendentnom redu kojemu bismo svi trebali težiti. Demokracija promatrana u tom ključu nije samostojeća vrijednost nego epifenomen uvjerenja da je svaki pojedinac dovoljno sposoban stremiti dobru bez da ga na to mora prisiljavati nametnuti vladar.

No trenutak odbacivanja transcendentnog dobra trenutak je kada se nužno i sama demokracija urušava te pretvara u paradoksalni dekadentni etatizam. Platon u svojoj Državi zaključuje kako tiranija prirodno proizlazi iz demokracije, a najteži oblik tiranije i ropstva iz najekstremnije slobode, što je činjenica kojoj u ovoj fazi zapadne civilizacije svjedočimo iz prve ruke. U ranijem sam tekstu, na tim temeljima, zaključio da će totalitaristi našeg permisivnog doba prepoznavati totalitarne tendencije posvuda, kako bi se zaštitili od mogućnosti da ih netko prepozna tamo gdje one uistinu jesu – u njima samima.

Vaclav Havel zagovarao je sličan oblik ukorijenjene demokracije, proklamirajući Europsku uniju ne kao ideologiziranu neman koja perpetuira jednoumlje i cenzurira disidente, već kao zajednicu jedinki povezanih istom metafizičkom odgovornošću. Naše odgovornosti, kao i naša prava proizlaze iz naravnog reda, a ne iz ruku državnih ili naddržavnih vlasti. Havelovim riječima: "Gubitak povezanosti s nadsvjetovnim vodi prema urušavanja ovosvjetovnih sustava."

Na koncu, domaći bi se desničari mogli vratiti i našim najdubljim izvorima, pa se prisjetiti da tradicionalna (u ovom slučaju tomistička) definicija slobode nije jednaka trenutačno zagovaranoj progresivnoj permisivnosti. Sloboda nije puki manjak prepreka prema izvršavanju vlastite grešne samovolje (što, kako Platon ispravno konstatira, neizbježno vodi prema tiraniji), već postojanje nutarnje discipline za djelovanje u skladu s Dobrim. Shodno tome, ni demokracija nije hvalevrijedna zbog toga što nam dozvoljava da izabiremo svoje političke predstavnike. Naprotiv, kao takvu ju možemo okarakterizirati samo onda kada kroz nju i njezine mehanizme usmjeravamo društvo prema Dobru koje nadilazi naše slabosti i grijehe aktualnog duha vremena.

Možemo do sutra lamentirati o progresivnoj hegemoniji u Hrvatskoj; o tome da akteri iz lijevo-liberalne provenijencije dominiraju političkim, medijskim i javnim životom.  Možemo ukazivati na kontradiktornost činjenice da svatko tko kritizira samoprozvane "demokrate" automatski biva svrstan u protudemokratski ili nazadni tabor, unatoč tomu što bi upravo građanska kritika trebala biti pokretač istinske vladavine naroda. No ništa od toga ne mijenja činjenicu da je degradacija hrvatskoga društva i rastakanje zapadne demokracije prema njenom mračnom totalitarnom naličju pripomognuta zapanjujućom jalovošću i općim kukavičlukom velikog dijela takozvane političke desnice, koja se u svojim evaluacijama ne usudi izaći izvan prihvatljivo-progresivnog retoričkog i misaonog kaveza.