Postkršćanska i protukršćanska dogma multikulturalizma - kratki osvrt

Kršćanstvo i multikulturalizam, na čijim je premisama izgrađen suvremeni masovnomigrantski fenomen, međusobno su isključivi. Multikulturalizam, kako ga moderno društvo razumijeva, predstavlja pokušaj stapanja različitih kultura radi relativističke ideje da je među njima nemoguće odrediti koja je bolja, odnosno koja je bliže dobru i istini. Budući da su sve kulture navodno supstancijalno jednake, što je teza proizašla iz sveopćeg prevladavajućeg moralnog, epistemološkog i kulturnog relativizma, nema razloga čuvati ijednu od njih u obliku u kojem su sada. Ništa od ovoga nije pomirljivo s kršćanstvom.

Kršćanstvo nije rigidno kako ga današnji duh vremena želi prikazati, no ono nikada ne može i neće pristati na relativizam bilo koje vrste. Budući da je naš svijet, usprkos svim svojim zastranjenjima, i dalje natopljen kršćanstvom, multikulturalizam se, kao i mnoge druge današnje zamisli, može sagledati kao pervertirani postkršćanski izum, proizašao iz kljaštrenja kršćanskog koncepta inkulturacije. Inkulturacija je, prije svega, katolički pojam koji označava nastojanje da se vjera utjelovi u postojeće kulturne odrednice danoga prostora koje nisu suštinski suprotstavljene nauku. Svete mise u Africi, primjerice, tako traju duže od onih u Europi i često su popraćene s mnogo više plesa i glazbe, unatoč tome što se radi o istoj Crkvi, jer se dozvoljava da se vjera tamo konzumira i slavi kroz uobičajene obrasce ponašanja i kulturne norme.

Katolicizam dakle prihvaća poštivanje kulturoloških razlika. No interkulturalno poštivanje prestaje biti katoličko čim se preko njega počinje zagovarati bilo koji oblik relativizma. Catholicos jest univerzalnost, a ne tolerantnost ili relativnost. Stoga, u trenutku u kojem kažemo da se Crkveni nauk ne treba slijediti jer je nemoguće ustvrditi da je on zaista utemeljen na Istini (ili da Istina kao takva postoji), tada zalazimo u postkršćanske, modernističke misaone okvire. Masovne migracije našeg doba ne mogu se sagledavati kroz prizmu inkulturacije, već prije kao pokušaj planskog urušavanja zapadne tradicije, prvenstveno one kršćanske, kako putem doslovnog uvoza ljudi koji eksplicitno i nasilno odbacuju kršćanski etos, tako i putem daljnjeg širenja spomenutog relativizma, koji se kao kukavičje jaje začahurio u promašenu ideju multikulturalizma.

Ako ste vjernik i netko vas pokušava moralnom ucjenom navesti na prihvaćanje ili zazivanje masovnih migracija, odgovorite mu da na njih možete pristati ako i samo ako su one vođene milosrdnim a ne političko-manipulativnim porivima te ako su provedene ispod kišobrana katoličkog nauka. Drugim riječima, tko inzistira na masovnim priljevima stranog stanovništva bez da pritom inzistira na tome da to strano stanovništvo bude eksplicitno podučeno katolicizmu, ne surađuje s našom vjerom, već radi na njezinom razvodnjavanju.

Detaljniji uvid u to kako se masovno migracije današnjice fundamentalno kose s katoličkim naukom artikulirao sam u nedavnom tekstu [Razbijanje mita o nužnosti katoličkog prihvaćanja masovnih migracija] koji prilažem ovdje.

#SapereAude