"Spolni odgoj" u Zagrebu: predindoktrinacija, indoktrinacija i propaganda

Kao što sam pisao prije nekoliko dana, nekoliko progresivnih udruga, usko povezanih s vladajućom strankom u hrvatskoj metropoli, uspješno je ubacilo svoje progresivno-seksualne sadržaje u zagrebačke osnovne i srednje škole preko takozvanog spolnog odgoja. Ovih je dana u javnost iscurio i dio njihova materijala, točnije takozvane karte seksalice. Radi se o karticama koje sadrže pitanja namijenjena polaznicima „odgoja“. Neka od njih uključuju: „što te pali, a što ne“, „koliko često razmišljaš o seksu“ te „kako izgleda tvoj savršen seks“.

Zbog uobičajenog manjka transparentnosti djelovanja ovakvih inicijativa, široj je javnosti, a napose roditeljima školaraca nejasno kojoj su dobnoj skupini spomenuta eksplicitna pitanja namijenjena te zašto si ljudi koji većinom nemaju nikakve veze s psihologijom daju za pravo s djecom i adolescentima razgovarati o toliko intimnim temama – i to u potpunom manjku privatnosti, budući da će se tim pitanjima baviti u školskoj učionici. Nadalje, i na prvi je pogled jasno koliko su pitanja sugestivna, odnosno koliko dogmi aktualnog, mahnito progresivnog duha vremena ona nameću kroz samu formu. Primjerice, „na koji način istražuješ vlastitu seksualnost“ implicira da to svi ili barem većina čine baš u toj dobi i razvojnoj fazi (koja god ona bila).

Valja pritom imati na umu da hrvanje sa sadržajem ovih kartica u ovoj fazi predstavlja kategoričku grešku za one koji ne pristaju olako na radikalne seksualnorevolucionarne materijale za svoju djecu. Naime, progresivni obrazac djelovanja u svojim tekstovima nazivam relativističko-dogmatičnim mehanizmom – mehanizmom koji se sastoji od dva koraka. Prvo se radi na rastakanju i dekonstrukciji uobičajenog, tradicionalnog i općeprihvaćenog morala (kroz, primjerice, normalizaciju razmišljanja o vlastitoj seksualnosti kod djece i maloljetnika), da bi se zatim pogubljenom i vrijednosno dezorijentiranom umu lakše ponudile novonormalne progresivne dogme. Karte seksalice predstavljaju prvi korak tog mehanizma. One ne zagovaraju nikakve vrijednosti, već nominalno samo „razgovaraju“ s djecom. Pogrešno je stoga ući u zamku kritike samog sadržaja kartica, jer će aktivisti koji stoje iza njih ubrzo pribjeći klasičnoj relativizaciji tvrdeći da oni zapravo samo potiču kritičko razmišljanje, a ne nameću ništa.

Ako ih se želi kvalitetno demantirati, treba znati da konkretno ovaj sadržaj ne predstavlja indoktrinaciju djece, već pripremni korak za indoktrinaciju (tj. spomenuto nametanje dogmi). Nadalje, osim diferencijacije predindoktrinacije od indoktrinacije same, važno je razlikovati i propagandu od indoktrinacije. Propaganda je zaštitni štit ili celofan kojim se prikriva stvarno djelovanje skupine ljudi koja je procijenila da njezini postupci ne bi bili dobro prihvaćeni u široj javnosti. U ovom je kontekstu propaganda njihova netransparentnost, kao i pokušaji umanjivanja ozbiljnosti teme, pri čemu tvrde da je riječ o izbornom sadržaju i da tu nema ničega kontroverznog. Propaganda je i odvajanje aktualne zagrebačke vlasti od udruga koje su pomogle progurati u škole njihova rješenja, dok će indoktrinacija biti budući korak u kojemu će se zbunjenim, posramljenim i vrijednosno pogubljenim školarcima, koji su prošli kroz jezive hiperseksualizirane „pitalice“, stvoriti plodno tlo za prihvaćanje progresivnih seksualnih dogmi.

Ključno je u ovoj početnoj fazi pružanja otpora znati na koje se pojmove treba pozivati i kako se ophoditi prema ovom prodoru u učionice naše djece. S predindoktrinacijom se možemo boriti tako da kategorički odbacimo svaku pomisao da itko, a osobito ljudi upitne stručnosti i još upitnije, radikalne ideološke ostrašćenosti, ima pravo razgovarati s našom djecom o njihovu navodnom samozadovoljavanju. S indoktrinacijom se borimo tako da se upoznamo s teorijom koja stoji iza ovih procesa – primjerice, s filozofom Michelom Foucaultom, na kojeg se jedan od kreatora „spolnog odgoja“ poziva, a koji je prije pedesetak godina zagovarao spuštanje zakonske dobne granice za spolni odnos ispod 15 godina. S propagandom se pak možemo boriti kroz čvrste zahtjeve za transparentnošću, prokazivanje laži, pozivanje sudionika na odgovornost te sustavno predstavljanje ove problematike široj javnosti.