Kulturna hegemonija progresivnih sofista

Sokrat zasigurno ne bi bio zadovoljan kada bi sagledao aktualno stanje zapadne civilizacije. Njegova filozofska škola, kao i njegovo intelektualno poštenje i skromnost, izdani su nauštrb njegovih najljućih protivnika—sofista. Sofistička retorika ponovno je preuzela zapadni svijet, a njezina je uloga danas sofisticiranija nego ikad.  

Sofisti su bili starogrčki učitelji retorike koji su za novac ljude podučavali kako jezičnom manipulacijom postići određeni cilj. Radilo se o svojevrsnoj amoralnoj igri koja teži egzistiranju onkraj istine i laži—njezin je prvi i jedini cilj riječima ostvariti svoje želje.  

Jedan od poznatijih sofista i Sokratovih argumentativnih protivnika bio je Gorgija. On je u jednom dijalogu predstavio svoj trostruki napad na istinu: njezinu negaciju, negaciju mogućnosti njezina spoznavanja i negaciju mogućnosti njezine artikulacije. Slična izdaja istine postala je temelj djelovanja modernih progresivnih udruga i medijskih mašinerija, koje, financiranjem iz globalističkih centara moći, oblikuju društveno tkivo prema ideološkim smjernicama društveno-političke elite.  

Razotkrivanje močvare novog sofizma  

Američka duboka država, u sprezi s transnacionalnim korporacijama i međunarodnim institucijama, preusmjeravala je milijarde dolara u medije, organizacije i političke projekte s ciljem manipuliranja društvenom percepcijom i gušenja svakog oblika suverenističkog, tradicionalnog ili antiglobalističkog mišljenja.  

Nova administracija Donalda Trumpa razotkrila je tek vrh ledenog brijega—novinske kuće poput Politica primale su milijunske iznose od američke vlade kako bi pisale u njezinu korist, a protiv političkih aktera koji dovode u pitanje taj sustav. Isto se događa diljem svijeta, uključujući Hrvatsku i susjedne zemlje, gdje domaće progresivne udruge služe kao lokalni instrumenti iste ideološke agende.  

Kao što su nekadašnji sofisti koristili relativizam kako bi osporili postojanje objektivne istine, tako i moderni progresivni aktivisti promoviraju narativ prema kojem je sve društveni konstrukt, a objektivne vrijednosti ne postoje. Klasične kategorije istine i morala zamijenjene su fluidnim kategorijama "inkluzivnosti" i "pravednosti", koje se mogu fleksibilno prilagoditi svakom ideološkom zahtjevu elite.  

Gorgijina tvrdnja da istina ne postoji reflektira se u postmodernim idejama prema kojima su svi svjetonazori jednako (ne)valjani osim naravno onih koji se suprotstavljaju globalističko-progresivnom pravovjerju. U takvom svijetu tradicionalne vrijednosti, nacionalni identitet i vjerska uvjerenja postaju neprijatelji koje treba dekonstruirati i zamijeniti novim, fluidnim društvenim normama.  

Financiranje progresivne dekonstrukcije društva  

Globalističke institucije koriste sofisticirane financijske mehanizme kako bi podržale ideološke projekte koji služe njihovim interesima. Sada znamo, primjerice, da američka duboka država ne financira samo strane medije, već i progresivne organizacije diljem svijeta, koje potom provode društveni inženjering u skladu s njihovom agendom.  

Milijuni dolara poslani su u udruge koje promoviraju radikalne ideološke koncepte—od nebinarnog jezika na Šri Lanki do redefinicije obitelji i spolnog identiteta u Europi. Srpske LGBT udruge primile su 1,5 milijuna dolara, makedonske 3,9 milijuna, dok su američke organizacije povezane s BLM pokretom dobile 27 milijuna dolara. Sredstva koja su službeno namijenjena "demokratizaciji" i "ljudskim pravima" u stvarnosti financiraju jednoumlje koje se više ne može nazvati demokracijom, već upravo onime što najbolje opisuje termin "globalističko-progresivni neototalitarizam".  

Zapanjujuće je kako sustav koji navodno zagovara pluralizam i raznolikost aktivno guši svako neslaganje. Oni koji su na to upozoravali godinama dokazano nisu nikakvi teoretičari zavjere, već ljudi s dobrim okom za prepoznavanje laži i korupcije. Shodno tome, alternativni mediji koji pokušavaju razotkriti korupciju i ideološke manipulacije kontinuirano nailaze na cenzuru, demonetizaciju i javnu diskreditaciju. Društvene mreže, koje su nekoć služile kao platforme za slobodnu razmjenu mišljenja, pretvorene su u orvelovske nadzorne mehanizme koji brišu sadržaj koji se ne uklapa u poželjni narativ.  

Kantova špilja i dekonstrukcija jezika  

Ako je Kant u svojoj epistemologiji tvrdio da ljudski um ne može spoznati stvarnost onakvom kakva ona zaista jest, moderni ideolozi otišli su korak dalje—oni tvrde da izvan društvenih konstrukata koje sami kreiramo ne postoji nikakva stvarnost.  

Postmoderna dekonstrukcija jezika, oličena u Derridinoj filozofiji, dovela je do toga da se istina više ne može ni priopćiti, čak i kada bismo je mogli spoznati. Taj lingvistički nihilizam danas vidimo u upornoj promjeni značenja riječi—"demokracija" sada znači ideološku kontrolu, "tolerancija" znači zabranu neslaganja, a "raznolikost" znači uniformiranost mišljenja. Sve što ne odgovara novoj dogmi postaje govor mržnje, a svi koji postavljaju pitanja bivaju etiketirani kao nazadnjaci, fašisti ili teoretičari zavjere.  

Postdemokratski poredak: simbioza birokracije i korporacija  

Gorgija je tvrdio da se istina ne može spoznati i da je svaki govor samo igra moći. Danas svjedočimo društvu u kojem istina više nije relevantna; važan je samo onaj tko kontrolira diskurs. Tu se spajaju dvije naizgled suprotstavljene sile: korporacije i država.  

Velike korporacije, lišene bilo kakve moralne odgovornosti, promoviraju progresivne inicijative koje im omogućuju produbljenje vlastitog monopola, dok države stvaraju regulacije i propagandne aparate koji osiguravaju ideološku pravovjernost društva.  

Ostanak u špilji ili novo prigrljivanje Sokrata?  

U svom dijalogu s Gorgijom Sokrat je jasno dao do znanja da istina nije stvar retoričke vještine, već unutarnjeg poštenja i hrabrosti da se ide protiv grešnog duha vremena, pa koliku god cijenu za to morali platiti.  

Zapadna civilizacija suočava se s izborom: hoće li ostati u postmodernoj špilji relativizma, etatističko-korporativne kontrole i groteskne korupcije ili će krenuti putem sokratovskog intelektualnog poštenja, odbacujući manipulacije modernih sofista, odnosno lišavajući se teškog tereta progresivizma i globalizma.

Desetljećima prevladavajuće doba postistine ovih se dana sudara s istinom na dugo iščekivan bolan, ali nužan način. Na nama je da ne skrećemo pogled s tog sudara. Ako u nama još uvijek postoji barem mala doza Sokrata, neizbježno je da ćemo sa svim ovim novim saznanjima rekonceptualizirati svoj pogled na svijet koji nas okružuje. Vrijeme je da izađemo iz špilje.